Prehrambena industrija, s 1109 milijardi eura ukupnog prihoda, najznačajniji je sektor prerađivačke industrije na razini EU. S doprinosom ukupnoj bruto dodanoj vrijednosti na razini EU od 2,1 % te s 4,57 milijuna zaposlenih ljudi i ukupno 294.000 kompanija, prehrambena industrija predstavlja najjaču prerađivačku industriju, ali i vodećeg izvoznika na razini Europske Unije.
Poseban značaj i težinu ovoj industriji daje činjenica da je, u polovici zemalja EU, industrija hrane i pića najveći poslodavac u zemlji.
EU je najveći globalni izvoznik hrane, pri čemu treba istaknuti da su u proizvodnji hrane uvedeni i primijenjeni izrazito visoki standardi kvalitete, od sigurnosnih pa sve do nutricionističkih. Europa posebno inzistira na uvođenju i ponovnom razvoju tradicionalnih prehrambenih proizvoda pojedinih regija. Zbog svega toga, EU značajno ulaže u promociju poljoprivrednih proizvoda te u kontinuiranu kontrolu primjene svih standarda kvalitete. To u jednom dijelu čini proizvodnju skupljom jer je jače opterećena troškovima u usporedbi s ostalim konkurentima, ponajviše zbog dodatne cijene uvođenja i primjene svih spomenutih standarda.
Europa se posebno ponosi činjenicom da sve više zemalja i potrošača na globalnom tržištu posjeduje svijest o kvaliteti i prednostima hrane iz EU te su za to spremni platiti i veću cijenu.
Posebnu važnost sektoru hrane daje i činjenica da je od ukupnog broja kompanija (294.000) velik broj malih i srednjih poduzeća, koja doprinose stvaranju preko 50 posto prihoda, odnosno 50 posto dodane vrijednosti u ovoj industriji. Ovdje govorimo samo o sektoru proizvodnje hrane i pića, no kada se njemu doda cijeli lanac distribucije hrane, odnosno poljoprivredni sektor kao glavni izvor sirovine, te veleprodaja i maloprodaja hrane, u lancu vrijednosti proizvodnje, prerade i tržišta hrane, zaposleno je preko 32 milijuna ljudi.
Europsku industriju hrane i pića karakterizira vertikalna integriranost. S jedne strane, ona je snažno povezana s europskom poljoprivredom, dok je s druge strane, razvila snažne tržišne mehanizme za plasman i promociju hrane.
Najstabilniji sektor proizvodnje u EU
U zadnjih 10 godina, proizvodnja hrane i pića predstavljala je najstabilniji sektor proizvodnje u EU, s kontinuiranim održivim rastom, bez skokova i značajnih poremećaja. Rast troškova inputa u proteklih 10 godina stvorio je veliki pritisak na usporavanje rasta dodane vrijednosti u industriji hrane i pića, no ona je do sada, unatoč pritisku, uspješno upravljala ovim rizikom.
A gdje je tu Hrvatska?
S 5,3 milijardi eura ukupnog prihoda, te 61.100 zaposlenih, što je čini najvećim poslodavcem u prerađivačkoj industriji, kao i s dodanom vrijednosti od 1,1 milijardi eura, prehrambena industrija čini jedan od najznačajnijih dijelova hrvatskoga gospodarstva.
Kada analiziramo razdoblje tranzicije i nestanak niza drugih industrija u Hrvatskoj s tržišta, može se reći da je prehrambena industrija, zahvaljujući dugoj tradiciji, znanju i primjeni modernih tehnologija te prepoznavanju tržišnih trendova, uspješno prebrodila teškoće prvog vala tranzicije, konsolidirala se i prilagodila zahtjevima EU tržišta hrane.
Ovo ilustriraju i neki konkretni i mjerljivi pokazatelji. Tako je, mjereno bruto dodanom vrijednosti u ukupnom prihodu, hrvatska prehrambena industrija s 20 % u razini EU prosjeka, odnosno uz bok nekim od najvećih tržišta u EU, kao što su Njemačka, Francuska ili Austrija.
Na razini EU najveći prihod ima mesna industrija
Na razini EU, najveći udio u prihodu u industriji hrane i pića ima mesna industrija, dok je najveći broj zaposlenih i najveći broj kompanija, u pekarskoj i industriji proizvoda od brašna. Najveću pak dodanu vrijednost stvara tzv. ostala hrana, odnosno „pakirana hrana“ (čokolada, kava, keksi, itd.).
Proizvodnost rada najveća je u industriji pića i industriji stočne hrane jer se radi o vrlo automatiziranim industrijama, odnosno industrijama velikih volumena.
Prehrambena industrija od velikog je značaja za internu potrošnju jer prosječno 13,8 % izdataka kućanstava na razini EU čine izdaci za hranu.
Za razliku od Europe, u Hrvatskoj je postotak izdataka za hranu čak 31 posto od ukupnih izdataka kućanstava, i to ponajprije zbog niskog dohotka po stanovniku, ali i relativno visokih cijena hrane, koje su uz bok europskim. Prema ovom pokazatelju, Hrvatska se nalazi na samom začelju među 28 zemalja EU.
Važnost izvoza
Spomenuli smo već značaj izvoza i pozitivnu bilancu vanjskotrgovinske razmjene u EU, koja je doživjela značajan rast u proteklih 10 godina. Od 2009. godine, kada je veličina uvoza i izvoza hrane u EU bila izjednačena, EU je uspjela kontinuirano osiguravati brži rast izvoza od uvoza hrane. To je rezultiralo pozitivnom razlikom od čak 35 milijardi eura u 2017. godini. Danas izvoz hrane iz EU-a čini čak 17,9 posto globalnog izvoza hrane.
Za razliku od ostatka EU, Hrvatska je jedna od rijetkih neto uvoznica hrane i nije samodostatna niti u jednom od sektora proizvodnje hrane.
Uz ostvarenje svih ovih rezultata u prehrambenoj industriji, zemlje EU-a paralelno vode računa o implementaciji svih dugoročnih ciljeva UN-a, u odnosu na klimatske promjene i održivi rast proizvodnje hrane te očuvanju ruralnih područja.
Procjene govore kako će do 2050. godine globalna potražnja za hranom rasti čak 60 posto, odnosno da će jedan hektar obradive površine hraniti više od pet stanovnika Zemlje, u usporedbi s dvoje ljudi, što je bio pokazatelj iz 1960. godine.
Zbog svega navedenog, EU je i u sljedećem razdoblju stavila u fokus razvoj prehrambene industrije, povećanje ulaganja u istraživanje i razvoj. Naime, analize pokazuju da je upravo visina ulaganja u istraživanje u sektoru hrane proporcionalna udjelu pojedine zemlje u međunarodnoj razmjeni hrane (primjeri Nizozemske, Belgije, Danske itd.). Upravo su ulaganja u istraživanje i razvoj u sektoru industrije hrane stvorila neke od najvećih globalnih kompanija poput Nestléa ili Danonea.
Hrvatski potencijali neiskorišteni i prostor za rast je ogroman
Kada bi slijedila Strategiju i ciljeve EU, Hrvatska bi, zbog svojih potencijala u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, mogla značajno unaprijediti rezultate u oba sektora, uz uvjet da u sljedećem periodu oni budu u fokusu hrvatskih razvojnih Strategija.
Od 1000 najvećih kompanija u Hrvatskoj, u 2018. godini, čak 74 su iz sektora hrane i pića, a kada se tome dodaju kompanije iz poljoprivrednog sektora, onda je čak 99 kompanija (ili blizu 10 posto) iz područja proizvodnje hrane. One su u 2018. godini stvorile ukupno 42,4 milijardi kuna ukupnog prihoda, a veći su bili jedino sektori energije i nafte.
Kada se analizira struktura hrvatske industrije hrane, kao i u EU, po ukupnom prihodu, u 1000 najvećih kompanija, najjači je sektor mesne industrije (26 posto prihoda). Slijedi sektor prerade mlijeka (18,8 posto).
Razlike između prehrambene industrije Hrvatske i industrije hrane u EU
I sama Svjetska banka zaključila je u Strateškim smjernicama razvoja hrvatske poljoprivrede, da je hrvatska prehrambena industrija visoko koncentrirana, no za razliku od ostatke Europe, nedovoljno vertikalno integrirana s hrvatskom poljoprivredom, koja bi joj dugoročno trebala biti osnovni i najstabilniji izvor sirovine.
Razloge za to analitičari Svjetske banke vide u činjenici da je hrvatski poljoprivredni sektor razlomljen, te da ga čine mali i neudruženi proizvođači, koji imaju nisku proizvodnost te im je zbog toga pristup otvorenom tržištu otežan. S druge strane, integriranje poljoprivredne proizvodnje u domaću prerađivačku industriju omogućilo bi, na kraju lanca, stvaranje veće dodane vrijednosti za sve dionike u procesu proizvodnje.
Upravo je u prijedlogu nove Zajedničke poljoprivredne politike, EU stavila u fokus povećanje dodane vrijednosti u poljoprivredi, kao jedan od temeljnih ciljeva razvoja poljoprivredne proizvodnje u sljedećem programskom razdoblju.
Hrvatska prerađivačka industrija upravo pokazuje da najbolje i najstabilnije rezultate ima u sektorima koji su jače vertikalno integrirani, kao što je sektor proizvodnje pilećeg mesa, gdje je u vertikalnom lancu vrijednosti čvrsto povezana proizvodnja stočne hrane s proizvodnjom i tovom pilića te prerađivačkom industrijom.
Također, u proizvodnji crvenog mesa postoji nekoliko sustava koji su vrlo čvrsto vertikalno integrirani s proizvođačima žive stoke, bez obzira radi li se o vlasničkoj povezanosti ili samo o vezama kroz kooperaciju u proizvodnji.
Indikativno je da su upravo ovi sustavi najotporniji na volatilnost tržišta sirovine, odnosno na pritiske koji dolaze od strane trgovine.
Vertikalno integrirani sustavi na najbolji način osiguravaju sljedivost u proizvodnji, kao i kontrolu kvalitete i primjene najboljih standarda u svim fazama proizvodnje. To na kraju lanca stvara proizvode veće dodane vrijednosti, odnosno proizvode koji su tržišno konkurentniji.
Svakoj prerađivačkoj industriji bi u budućnosti, zbog povećanja njene konkurentnosti, bilo izuzetno važno da može garantirati kontrolu kvalitete i porijeklo svoje sirovine jer su upravo to činjenice koje postaju sve važnije prosječnom potrošaču.
Uvoz sirovina bio je u jednom trenutku krivi korak
Činjenica je da je hrvatska prerađivačka industrija, koja je prva bila na udaru konkurencije s otvorenog tržišta EU-a, često posezala za uvozom sirovine. To joj je preko noći omogućavalo konkurentniju proizvodnju, zbog čega se ona u velikoj mjeri uspjela othrvati pritiscima izvana. No, danas svi sudionici u lancu vrijednosti postaju svjesni da je samo zajednička suradnja svih dionika pojedinog lanca vrijednosti rješenje za podizanje konkurentnosti, odnosno za podizanje dodane vrijednosti krajnjeg proizvoda.
Tome ne doprinose samo pritisci na cjenovnu konkurentnost, već i svijest potrošača o potrebi poznavanja podrijetla hrane koju konzumira, odnosno praćenja njene proizvodnje od sirovine pa sve do police u maloprodajnom lancu.
Stoga bi u sljedećem srednjoročnom razdoblju, jedan od glavnih ciljeva poljoprivredne politike Hrvatske, trebala biti potreba za podizanjem proizvodnosti u poljoprivrednom sektoru. Nadalje, kroz jačanje i udruživanje poljoprivrednih proizvođača, kao i kroz okrupnjivanje njihovih volumena, važno je stvarati preduvjete da njihovi proizvodi završe kao konkurentna i prije svega visokovrijedna hrana, a ne jeftina sirovina za druga tržišta.
