PIŠE: prof. dr. sc. Ivo Grgić
I ulazak u zadnju godinu drugog desetljeća ovoga milenija, iznova je protkan problemom poljoprivrede. Ako tome pridodamo i priče o raznim exitima, koje se okončavaju da će doći od smanjenja dosadašnjih izdašnih potpora tradicionalnim sektorima kao što je i poljoprivreda, neupućenima se polako uvlači strah pod kožu. Što će se to desiti, a da je to još neviđeno ili još bolje – što mi, kao mala država trebamo učiniti da posljedice budu što manje. Kako ćemo odgovoriti i na sve druge moguće zahtjeve, kojima je zajedničko „klimatska katastrofa“ i onda „neminovna migracija potaknuta glađu“. Pomalo umirujuće dolazi izjava ministrice poljoprivrede da će Hrvatskoj iz EU za razdoblje od 2021. do 2027. biti na raspolaganju oko 4,61 milijardu eura, ali uz još nedefinirane uvjete trošenja.
Pa za početak malo o smanjenju EU poljoprivrednog kolača u narednom razdoblju. Već dugo mi se vrti u glavi nekoliko pitanja s odgovorima koje u ovom uratku neću kvantificirati, već su ona više rezultat iskustva i doživljaja!
Prva pitanja koja se pojavljuju kod osoba koje ne prate redovito zbivanja u poljoprivredi, a ima dosta takvih i u Hrvatskoj, jest tko puni EU proračun te drugo, tko ga najvećim dijelom i troši? Ili još i jednostavnije, je li zajednički EU poljoprivredni proračun još jedna od prevara pomoću koje poljoprivredno razvijeni postaju još i razvijeniji, a manje razvijeni, koliko god brzo trčali ipak ne dostižu postavljeni cilj, odnosno kada se već nađu pred ciljem, sam cilj se odmiče odnosno netko ga mijenja. Ili da jednostavno zaključim, EU proračun najvećim dijelom pune razvijene članice, ali ga one i najvećim dijelom prazne. A periferne države takmiče se između sebe i unatoč naizgled velikim potporama, poljoprivredno zaostaju. I ne zaboravimo, novci iz EU proračuna istodobno su i novci hrvatskih poreznih obveznika s kojima moramo dobro gospodariti.
Drugo pitanje, odnosno teza koja se često pojavljuje u raspravama, jest da uz toliko do sada uloženog novca poljoprivredna proizvodnja stagnira ili… čak se smanjuje, tako je vrijednost domaće poljoprivredne proizvodnje 90-ih godina iznosila 32 milijarde kuna, a 2016. godine samo 15,5 milijardi, dok je istovremeno u poljoprivredu od 2005. do 2016. godine plasirano oko 40 milijardi kuna poticaja pa se s pravom možemo zapitati kako je moguće da smo proizvodnju uspjeli prepoloviti. Ali se i drugi pitaju što bi se dogodilo s hrvatskom poljoprivredom bez te izdašne potpore, kako domaće, tako i one iz EU. Ovo pitanje je, u suštini, više akademsko nego životno, kako prije, tako još više nakon 2013. godine i ulaska Hrvatske u EU te primjene ZPP-a.
Odgovor je, kao i pitanje, moguć jedino hipotetski, a i svaki je prihvatljiv jer je teško provjerljiv. Malo je onih, a jedan sam od njih, koji će javno izreći da se ništa strašno ne bi ni desilo jer su potpore, ili bolje rečeno najveći dio njih, često bile iracionalno utrošene. Štoviše, za većinu njih i nije predviđena kontrola učinkovitosti nego samo tehničke ispravnosti tj. zadovoljenja kriterija dobivanja sredstava. I nerijetko je istina da potpore, a ne poticaji, „uljenjuju proizvođače“, umjesto da proizvođači sami nešto učine. A koliko su uspjele zaustaviti demografsku devastaciju ruralnog prostora, svjedočimo svakim danom.
I kako očito nismo pronašli racionalne ili općeprihvatljive odgovore na prethodna pitanja, dolazimo u napast da se primirimo, malo gunđamo i ništa ne činimo pa neka, kako reče Adam Smith u knjizi „Bogatstvo naroda“, nevidljiva ruka odradi ono što nije učinjeno svih ovih godina. Samo ne trebamo zaboraviti da savršene konkurencije nema u današnjem globaliziranom svijetu. Koliko je bitno promišljati budućnost pa i poljoprivrednu, pitamo se i posljednjih mjeseci kod rasprava o novoj strategiji hrvatske poljoprivrede, a ni na one stare nismo pronašli odgovore. I opravdano se mnogi pitaju koliko su (ne)realna očekivanja od novih strateških uradaka koji se opet plaćaju novcima s logikom „tko je dao taj i troši“! Ili se sve može znatno jednostavnije, ali i jeftinije.
Mnogi se često pitaju kako je Hrvatska, a pri tome i poljoprivreda, malo veće kućanstvo gdje se stvari mogu posložiti vrlo jednostavno – ako se želi i da nismo sve zakomplicirali da se sada teško može na tako kompliciranom sustavu graditi nešto novo.
I za početak, odredimo jasan cilj poljoprivrede, koji je samo jedan. I odlučimo se koji je to cilj. Predlažem da to bude povećanje poljoprivredne proizvodnje, barem do razine samodostatnosti za veliki dio poljoprivrednih proizvoda te povećanje proizvodnje za izvoz u proizvodima kod kojih možemo postići i postižemo konkurentnost, cjenovnu i/ili kakvonosnu, na globalnom tržištu. Sve drugo je posljedica odnosno refleksija postizanja toga cilja. I prehrambena sigurnost, i očuvanje prostora, i zaustavljanje demografskog egzodusa, i jačanje prehrambene industrije, i povoljnija vanjskotrgovinska razmjena i…
Da bismo to postigli, odlučimo se koji su to proizvodni organizacijski oblici s kojima ćemo taj cilj postići. Smatram da su to i velika, postojeća gospodarstva te obiteljska poljoprivredna gospodarstva, međusobno poslovno povezana, ali i većim dijelom u poslovnom odnosu s većim odnosno – s prehrambenom industrijom. Oblik, model i jakost poslovnog povezivanja su nebitni, ali je važno da se ostvari cilj „i malo je veliko“. Na žalost, već sada je sužen prostor za proizvodno manje proizvođače, koji su čak već i nestali!
Sljedeće bitno pitanje koje traži odgovor je kakvu poljoprivredu želimo? Industrijsku i/ili organsku. U kojem vremenskom razdoblju, ne od danas do sutra. Možda je ovo i najosjetljivije pitanje jer još uvijek nemamo odgovor što će se dogoditi u narednih tridesetak godina u pogledu klimatskih promjena. Kakvi će biti globalni, a ne pojedinačni tehničko-tehnološki odgovori na izazove. Kolike će inicijative iz EU biti podržane od ostatka vrlo heterogenog svijeta. Najjednostavnije je, a za to neki navode mnoštvo opravdanih razloga, Hrvatsku proglasiti ne samo GMO-free nego i Only Organic državom. I povratak autohtonim sortama, vrstama i pasminama, daleko otpornijima nego laboratorijski uzgojenima, a sve s ciljem što povoljnijeg cost-benefit odnosa tj. što većeg profita koji zatire prirodu i prirodne zakonitosti.
Ipak, stvarnost se razlikuje od zamišljenog te je realno i očekivano da na polovici proizvodnih površina zadržimo industrijski kontroliranu proizvodnju, a na drugoj polovici imamo organsku proizvodnju s tendencijom povećanja organske. Tempo povećanja organske poljoprivredne proizvodnje ovisit će o mnoštvu čimbenika, kako domaćih tako i globalnih.
Hrvatska je bogata proizvodnim različitostima i potrebno je za svaku poljoprivrednu granu odrediti proizvodnje odnosno proizvode koji najbolje koriste tradiciju proizvodnje, proizvodne resurse, klimatske promjene te za koje postoji tržna potražnja. Sukladno tome, završimo nikada započetu regionalizaciju za odabrane proizvode, zonirajmo proizvodnju i proizvođače te na taj način dajmo poticaj umrežavanju proizvođača, ali i smanjenju mnogih fiksnih troškova kroz zajedničku uporabu u proizvodnom procesu (strojevi, skladišta, hladnjače, transfer znanja itd.).
Kada smo jednostavno postavili ovaj zamišljeni model, raspoloživa sredstva kolika god nominalna bila, ciljano usmjerimo, vodeći strogu kontrolu utroška sredstava te kontrolu samog tehnološkog procesa. I tada dva i dva mogu biti u konačnici i pet, a ne kao do sada, najčešće tri. I ne zaboravimo prilike koje se svakim danom nude, a odaziv je mali. Kao što je npr. u tijeku EU natječaj “Enjoy it’s from Europe“.
Na navedena pitanja i dvojbe pokušalo se odgovoriti u dokumentu tvrtke SMARTER „Vizija razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske 2020-2030“, na kojem je radio veliki broj stručnjaka, znanstvenika i drugih osoba bliskih poljoprivredno-prehrambenom sektoru i ruralnom prostoru.
