Ministarstvo poljoprivrede otvorilo je e-savjetovanje na temu novog Programa državne potpore za iznimno osjetljive sektore u poljoprivredi za 2020. godinu, a s primjenom u 2021. godini.
Kada se pogleda prijedlog novog Programa, odnosno programirano smanjenje po poljoprivrednim sektorima koji su posebno osjetljivi, dobiva se dojam da su se ti sektori uspješno prilagodili tržištu Europske Unije i proveli tranziciju te da im iz tog razloga navedene potpore sve manje trebaju.
Istina, kad su ovi Programi pregovarani s Europskom Unijom, očekivalo se da će u razdoblju od 2013. (ulazak HR u EU) pa do 2019. godine, svi sektori poljoprivrede uspješno prebroditi prvi veliki sraz s otvorenim tržištem zemalja EU, odnosno da će taj period od šest godina biti dostatan za njihovu prilagodbu i otvorenu tržišnu utakmicu.
Nažalost, ni jedan od poticanih sektora, osim možda maslinarstva, nije doživio uzlet, već naprotiv, u sektoru mliječnog govedarstva i svinjogojstva i dalje je prisutna devastacija, pad proizvodnje, kao i smanjenje broja farmi koje se bave stočarskom proizvodnjom.
Mliječni sektor uvelike ovisi o odnosu s velikom mliječnom industrijom, a taj lanac vrijednosti u Hrvatskoj nikad nije sagledavan zajednički te se nije pripremila zajednička strategija izlaska ovog sektora iz krize.
Situacija u svinjogojstvu još je teža. Kako je u 2019. godini došlo do oporavka tržišnih cijena svinjetine u EU (uslijed svinjske kuge u Kini), vjerojatno prevladava mišljenje da u ovom trenutku posebne potpore za krmače nisu potrebne. No, kako pokazuju podaci, Hrvatska ne diže proizvodnju tovljenika u volumenima i iznosima koje bi mogla jer farmeri ovise o uvoznim odojcima, koji su bili izrazito skupi pa onda za farmere kontinuirano postoji rizik da će doći do pada cijena tovljenika i njihovog gubitka.
Samo uzgoj vlastitih krmača i proizvodnja vlastitih odojaka mogu dugoročno stabilizirati situaciju u svinjogojstvu te amortizirati, bar u određenoj mjeri, osjetljivost na ciklična kretanja cijena. Ovom politikom osigurala bi se i odgovarajuća genetika u svinjogojstvu, a time usmjeravala i proizvodnja u hrvatskoj mesnoj industriji. To je ujedno i pretpostavka za održivost ovog sektora.
Stoga nas jako čudi da je Ministarstvo u prijedlogu Programa potpora osjetljivih sektora smanjilo visinu ukupne potpore po krmači, a time i potporu po jednom grlu, ukoliko se računa da je došlo do blagog porasta proizvodnje. Na ovaj način, kroz cijeli ovaj period, ova dva sektora (mliječno govedarstvo i proizvodnja odojaka), nalaze se u negativnoj spirali jer svake godine manji broj grla zahtijeva smanjenje potpore, a što onda ima i dodatni efekt na smanjenje proizvodnje.
I u 2021. godini, ukupni iznos za krmače i mliječno govedarstvo smanjen je između 7-8%, što će i dalje negativno utjecati na proizvođače jer se stalno šalje kriva poruka – da Hrvatskoj nisu važna ova dva sektora, odnosno da mlijeko možemo uvesti, a također i meso svinja.
Ulaganja u sektor maslinarstva pokazuju da kad je ta potpora značajna, da dolazi do rasta u sektoru i njegovog oporavka, odnosno njegove ukupne konkurentnosti.
Ono što ovdje može izazvati podozrenje je činjenica da je vrijednost proizvodnje u maslinarstvu, odnosno u mliječnom sektoru, kao i svinjogojstvu, potpuno neproporcionalna visini potpora predviđenih ovim Programom.
Stoga se s pravom postavlja pitanje da li su kao osnov za plaćanja napravljene analize o značaju i konkurentnosti pojedinih sektora te potrebnih ulaganja, koja bi osigurala porast zainteresiranosti poljoprivrednika za ulazak i ostanak u tim sektorima.
Zapravo simbolični iznosi navedenih potpora pokazuju da bi daleko veći efekti kroz rast proizvodnje bili kada bi se prezentirali cjelokupni strateški planovi za ove sektore, a koji bi proizvođačima pokazali da država ima namjeru, kroz kombiniranje niza mjera, kontinuirano i dugoročno poticati ove proizvodnje, odnosno još jedno dulje vrijeme nadoknađivati razlike u konkurentnosti u odnosu na proizvođače u EU, koji već 50 godina uživaju potpore svojih Vlada.
No, u novom prijedlogu mi još uvodimo u sustav potpora i ratarenje određenih kultura, gdje ove potpore sigurno nisu nužne i o njima ne ovisi budućnost hrvatske poljoprivredne proizvodnje veće dodane vrijednosti.
Postavlja se pitanje jesmo li koncentracijom novca na mjere u stočarstvu mogli pokazati da nam je stočarstvo zaista prioritet, odnosno da smo svjesni dodane vrijednosti koju ono proizvodi?