Prinos pšenice u ovogodišnjoj žetvi u Hrvatskoj je, prema svim pokazateljima, bio izuzetno visok i kretao se prosječno čak oko 7 tona po hektaru. Tržišni stručnjaci uvjeravaju da pojedine velike kompanije i proizvođači imaju prosječne urode čak i do 9 tona po hektaru, pa i više na svojim najboljim oranicama. Kako je u Hrvatskoj prošle jeseni zasijano 136.000 hektara, nove procjene ukupnog uroda kreću se od 950.000 tona do čak 1 milijun tona, procjena je konzultantske tvrtke Smarter, specijalizirane za poljoprivredno-prehrambenu industriju.
Ovo je značajno veća proizvodnja od naših prvih procjena koje smo objavili početkom lipnja jer su tadašnji izračuni rađeni na očekivanom prinosu od 5,5 tona po hektaru, a oni su se, pak, temeljili na ostvarenom prinosu iz 2019. godine. Nove je podatke Smarter analizirao i kroz kontekst kvalitete proizvedene ovogodišnje pšenice, ali i burnih reakcija hrvatskih proizvođača pšenice na ponuđene otkupne cijene.
Analize pokazuju kako se, na žalost, od proizvedenih minimalno 950.000 tona, samo 10% količina odnosi na prvu i premium klasu pšenice, 20% je druga klasa, a na treću klasu otpada najveća količina – 40% proizvodnje. Sve ostalo – gotovo 30% četvrta je klasa, odnosno pšenica koja nije za ljudsku prehranu, nego se koristi za stočnu hranu. Ovakva kvalitativna struktura uroda, mjerena udjelom proteina u pšenici, izuzetno je loša, jer prerađivači pšenice i proizvođači brašna, odnosno pekarska i konditorska industrija, zbog korištenja sve sofisticiranije tehnologije u proizvodnji, postavljaju sve složenije zahtjeve na kvalitetu sirovine, budući da im samo to omogućuje kontinuiranu i nesmetanu proizvodnju visoko kvalitetnih proizvoda.
Iako je Hrvatska potrošnja pšenice na razini od 400.000 tona, odnosno oko 550.000-600.000 tona su viškovi za izvoz, pekari će morati gotovo 100.000 tona pšenice, tzv. Poboljšivača uvesti po znatno većim i boljim cijenama od onih, koje se plaćaju za domaću pšenicu prve klase.
Računa se da će prosjek sadržaja proteina u hrvatskoj pšenici iz roda 2020. godine biti 11,7, a izvozna tržišta su takvu pšenicu spremna platiti daleko jeftinije od cijene prve klase. To što Hrvatska ima viškove od oko 600.000 tona, koje mora izvesti, a koji istovremeno nisu u rangu prve kvalitete, osnovni je uzrok zbog čega je cijena pšenice u Hrvatskoj ove godine nešto ispod prošlogodišnjih cijena. Domaći farmeri ne razumiju, da na globalnom tržištu, a poglavito europskom, budući da smo kao zemlja uglavnom orijentirani na izvoz u susjednu Italiju, cijenom ne upravlja država niti politika, ali ni otkupljivači, već tržište, burze, odnosno stanje ponude i potražnje, naglašavaju u Smarteru.
Hrvatske količine od 1 milijun tona pšenice, u ukupnoj globalnoj bilanci ne mogu utjecati značajno na odnose ponude i potražnje, a onda posljedično ni na cijenu. No, uzevši u obzir porast prinosa u 2020. godini, koji je prosječno rastao 1,5 tona po hektaru, proizvođači će ove godine dobiti, u masi, znatno više prihode od pšenice u odnosu na prošlu godinu.
„Najveći dio velikih kupaca pšenice u Hrvatskoj za prvu i drugu klasu plaća gotovo istu cijenu kao i lani, no ono što ruši prosjek jest pad cijene za treću i četvrtu klasu. Usprkos tome, očekuje se prosječna cijena po kilogramu pšenice oko 0,94 kune (uključuje sve klase), za razliku od prošlogodišnjih 0,98 kuna po kilogramu, što uz porast prosječnog prinosa omogućuje poljoprivrednicima ostvarenje prihoda po hektaru većeg za 22%. Ova godina ujedno pokazuje da je izlaz za povećanje dohodovnosti hrvatskog ratarstva isključivo u porastu proizvodnosti i kvalitete, uz smanjenje troška“, zaključak je stručnjaka Smartera.
Postoji i mogućnost, da dio pšenice u silosima čeka promjenu na globalnom tržištu cijena pšenice, koja se obično, u normalnim godinama, događala u siječnju, odnosno veljači sljedeće godine, ali u pravilu u godinama kada je ponuda pšenice bila nešto manja od ovogodišnje, te kada žetva kukuruza i jesenjih žitarica nije bila na očekivanim volumenima, te tržište nije moglo kompenzirati nedostatak pšenice jačom ponudom kukuruza. Kako se ove godine očekuje i dobar urod kukuruza u cijeloj regiji, nije realno špekulirati sa zalihama pšenice, jer najveće hrvatsko izvozno tržište već sada kupuje pšenicu za isporuke u 10., 11., i 12. mjesecu.
Nadalje, regija jugoistoče Europe, koja zbog izostanka turizma, izazvanog korona krizom, ima značajan pad u potrošnji hrane, te posljedično smanjenu potražnju za žitaricama, iskazuje pad potražnje za pšenicom iz naših silosa, zbog čega bi čuvanje pšenice moglo biti rizično. Poglavito, ako se osnovnoj cijeni pšenice dodaju stvarni troškovi skladištenja do početka sljedeće godine, što znatno podiže cijenu koštanja. Poseban izazov predstavlja korištenje logističkih kapaciteta za skladištenje – silosa, koji će s obzirom na očekivani urod kukuruza i soje u velikoj mjeri morati biti ispražnjeni od pšenice.
„Ono što uvijek iznova čudi je ponovna reakcija naših farmera na formiranje cijene pšenice, odnosno na uvjete ponude i potražnje koji u najvećoj mjeri upravljaju cijenom. No, kako hrvatski poljoprivrednici i dalje uporno siju pšenicu u mjeri koja daleko nadmašuje domaće potrebe, treba vjerovati da u toj proizvodnji ipak nalaze računicu, te da gubitci u proizvodnji nisu takvi kakvima ih oni predstavljaju. Pšenica je i dalje jedna od najlakših kultura za obradu i proizvodnju, a njeno tržište u našoj regiji je relativno stabilno“, naš je zaključak.
I u ovoj proizvodnji postoji prostor za unapređenje, kroz promjenu sortimenta i razvoj u smjeru pšenica koje više odgovaraju modernoj mlinskoj, pekarskoj, te konditorskoj industriji, kako bi što veće količine pšenice odlazile u vertikalni lanac dodane vrijednosti i kroz to se podizala ukupna vrijednost poljoprivredne i prehrambene proizvodnje u Hrvatskoj. A upravo uvoz 100.000 tona poboljšivača pokazuje da tržišni prostor postoji.
Drugi segment kroz koji bi hrvatska poljoprivreda trebala tražiti podizanje dodane vrijednosti je sigurno revitalizacija stočarske proizvodnje, kroz koju bi pšenica, kao jedan od segmenata stočne hrane, mogla ostvariti dodanu vrijednost.
Za sve ovo potrebna je jasna i detaljna strateška vizija na razini države koja bi ohrabrila proizvođače na značajnije iskorake u ratarskoj proizvodnji. Promjena sortimenta u sjetvi mora garantirati sigurni tržišni plasman kroz dugoročno partnerstvo s potencijalnim kupcima, odnosno, prerađivačima, kako bi obje strane osigurale win-win poziciju. Prepuštanje bilo koje poljoprivredne proizvodnje samo utjecaju tržišta, na oko djeluje tržišno, jako liberalno i otvara prostor samo za stalne priče o nužnosti podizanja konkurentnosti, ali u nedovoljnoj mjeri objašnjava farmerima dugoročne ciljeve i prednosti prihvaćanja određenog smjera proizvodnje. Stoga je i u ratarstvu, iako ga smatramo jednim od segmenata poljoprivrede koji je jedini konkurentan na globalnom tržištu, veliki prostor za unapređenje, primjenu novih znanja i stvaranje veće dodane vrijednosti u poljoprivrednoj proizvodnji, zaključak je analize.
Kretanje na globalnom tržištu
U određenim dijelovima svijeta, a poglavito u nekim od glavnih zemalja, globalnih žitnica, vremenski uvjeti nisu omogućili povećanje prinosa, te se globalno očekuje, zbog pada ukupne proizvodnje u SAD-u, Kanadi, EU, te Rusiji, nešto manja proizvodnja pšenice od prošlogodišnjih rezultata.
Sama EU bilježi značajan pad proizvodnje, od blizu 10%, a na što najveći utjecaj ima zemlja koja je najveći proizvođač pšenice – Francuska (24% EU), te ona u najvećoj mjeri utječe na ukupnu bilancu proizvodnje pšenice u Europskoj uniji. No, zahvaljujući konkurentnim cijenama i logističkoj poziciji EU će svoje viškove i dalje uspješno izvoziti na međunarodno tržište. Unatoč smanjenju proizvodnje u SAD-u i Europi, te blagom padu proizvodnje u Rusiji, na globalnom tržištu, zbog rasta proizvodnje u Južnoj Americi i Australiji, te stabilnoj proizvodnji u zemljama najvećim proizvođačima pšenice, Kini i Indiji, ne očekuju se značajni poremećaji na globalnom tržištu.
