Jedu li hrvatski potrošači preskupu hranu? Je li povećanje cijena od 2,5% poljoprivrednih proizvoda, do kojeg je došlo u trećem kvartalu 2019., u odnosu na 2018. godinu, za Hrvatsku značajno i kakve će ono imati posljedice na potrošnju i dugoročno kretanje cijena hrane?
Je li hrana u Hrvatskoj preskupa?
Kada se pogleda odnos cijena hrane u Hrvatskoj u odnosu na cijene hrane u ostalim zemljama EU-a, moramo konstatirati da je Hrvatska s 4% jeftinijom hranom od prosjeka EU, u grupi zemalja s relativno nižom cijenom hrane.
No, problem je kada isti pokazatelj stavimo u odnos s društvenim bruto proizvodom po glavi stanovnika, gdje se Hrvatska nalazi na začelju EU 28, s gotovo 60 % nižim BDP-om u odnosu na prosjek EU 28. Hrvatska iza sebe ima samo Bugarsku i Rumunjsku.
Kada usporedimo razlike u cijenama hrane između Hrvatske i država EU-a, a koje se mjere jednoznamenkastim postotcima, s razlikama u visini BDP-a, koje se u slučaju Hrvatske mjere dvoznamenkastim postotkom, situacija za hrvatske potrošače postaje porazna i postaje jasno zašto su ljuti na svako poskupljenje koje dolazi iz poljoprivredno-prehrambenog sektora. Hrvatska se u cijenama hrane nalazi 4 % ispod prosjeka Europe, a po društvenom bruto proizvodu 57,75 % ispod europskog prosjeka.
Zbog niskog dohotka, stanovnici Hrvatske na hranu troše najviše u Europi, preko 30 % ukupnih izdataka kućanstva, što je osnovni razlog njihove velike osjetljivosti na poremećaje u cijenama hrane, poglavito osnovnih poljoprivrednih proizvoda.
Interesantno je da upravo „stare zemlje EU“ s visokim dohotkom po glavi stanovnika plaćaju i relativno više cijene hrane u odnosu na europski prosjek. U ovoj grupi su Švedska, Norveška, Danska, Belgija, Austrija, Francuska, Irska, sve zemlje s društvenim bruto proizvodom većim od 30.000,00 pa do 60.000,00 eura po stanovniku.
S druge strane, postoje i zemlje koje usprkos visokom iznosu dohotka po stanovniku (Njemačka i Nizozemska), zbog izrazito velike i konkurentne vlastite poljoprivredne proizvodnje imaju cijene poljoprivrednih proizvoda u prosjeku EU-a. Možemo reći da upravo njihova proizvodnost diktira prosječne cijene najvećeg broja poljoprivrednih proizvoda na EU tržištu te da su one velike izvoznice i njihove su cijene, u pravilu, konkurentne cijenama na globalnom tržištu.
S druge strane, relativno „niska“ cijena poljoprivrednih proizvoda u odnosu na njihov društveni brutoproizvod, omogućuje im da najveći dio dohotka potrošača preraspodjeljuju na potrošnju u druge strateške sektore, kao što su: automobilska industrija, financijski sektor, stanovanje, čime potiču rast ostalih sektora gospodarstva.
Konkurentnim cijenama poljoprivrednih proizvoda (meso, mlijeko, uljarice) stimuliraju ulaganje u vertikalne lance vrijednosti – vlastitu prehrambenu industriju, koja izlazi na globalno tržište, bilo samostalno (Nizozemska, Njemačka), ali i na krilima domaće maloprodaje (Njemačka).
Za Hrvatsku je svakako interesantan i poučan primjer Irske, koja je u promatranih osam godina uspjela podići BDP s 36.790,00 na 57.960,00 eura, odnosno za 58 % i to na način da je, kroz Strategiju i ciljano poticanje pojedinih sektora poljoprivredne proizvodnje, najbolje iskoristila svoje prirodne potencijale, a kroz odgovarajuće potpore (marketinške, istraživačke, udruživanje) podupirala je vertikalnu integraciju u proizvodnji i izvozu hrane.
S druge strane, aktivnom poreznom politikom, privukla je razvoj najmodernijih tehnologija i time riješila ne samo ekonomske, nego i demografske probleme.
Irska i danas ima nešto više cijene hrane (18 %) u odnosu na EU prosjek, ali joj visina BDP-a omogućuje da to bitno ne utječe na standard stanovništva, a s druge strane, daje dodatni prostor za nova ulaganja u proizvodnju.
Značajan utjecaj na razinu maloprodajnih cijena hrane, a time i konkurentnost, na internim tržištima ima i visina poreza na dodanu vrijednosti, koji je u Hrvatskoj, jedan od najvećih u EU i gdje će dugoročno rješenje za konkurentnost jedino biti smanjenje porezne stope na hranu.
Može li Hrvatska, po ugledu na Irsku, pokrenuti u poljoprivredi i proizvodnji hrane stvarnu konkurentnu robnu proizvodnju, koja će kao rezultat imati inovativne i konkurentne prehrambene proizvode veće dodane vrijednosti, a rast količine proizvodnje, sam će raditi pritisak na smanjenje cijena, odnosno stvarati potencijal za izvoz.
Sada, s razinom samodostatnosti od prosječno 70 % u poljoprivrednoj proizvodnji, Hrvatska je u potpunosti izložena efektima odnosa ponude i potražnje na EU tržištu te samostalno ne utječe ni na odnose cijena na internom tržištu.
To znači da u porastu indeksa cijena poljoprivrednih proizvoda od 2,5 % u 2019. godini u Hrvatskoj, najviše sudjeluje porast cijena voća i povrća zabilježen na europskom tržištu, što je uz rast cijena krumpira u Europi, odnosno rast cijena svinja izazvan nestašicom svinjskog mesa na globalnom tržištu, zbog svinjske kuge, bio najveći generator rasta cijena poljoprivrednih proizvoda.
Kad isključimo kategoriju voća i povrća iz cijena poljoprivrednih proizvoda, one su, u odnosu na prošlu godinu, čak u padu.
Štoviše, kad promatramo srednjoročni period, od 2015. godine na ovamo, Hrvatska nije imala rasta cijena poljoprivrednih proizvoda te se može reći da su one, za razliku od cijena energenata, relativno stabilne.
Nadalje, kada se promatra period od 2005. godine pa do ulaska u EU, i u uspoređuje s periodom od ulaska u EU do danas, cijene poljoprivrednih proizvoda su, nakon ulaska, zapravo bilježile pad.
Stoga, možemo zaključiti da hrana u Hrvatskoj nije skupa, već je naš dohodak vrlo nizak u odnosu na ostale zemlje EU jer svi skupa premalo proizvodimo i od toga premalo zaradimo.
Zato bi sve mjere poljoprivredne politike trebale biti usmjerene na povećanje poljoprivredne proizvodnje i proizvodnje hrane uopće.
