Mogu li se poljoprivredni proizvođači udružiti na kvalitetnim osnovama i osigurati bolju budućnost svojim članovima?
Hrvatska poljoprivreda, unatoč znatnim ulaganjima, koja rastu iz godine u godinu, ne ostvaruje zadovoljavajuće rezultate. Dapače, godinama je bilježila značajan pad vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, a zadnje dvije godine ona uglavnom stagnira. Zadnji podaci Eurostata govore da je Hrvatska u 2018. godini imala rast poljoprivrednog outputa od 5,6 %, uz rast vrijednosti biljne proizvodnje za 11,6 %, dok je stočarski sektor nastavio padati sa stopom od 3 %.
Ovi podaci na tragu su onoga što SMARTER-ovi stručnjaci često ističu – rezultati u proizvodnji ratarskih kultura ostvaruju nešto vidljiviji napredak, ali kod ratarstva se radi o proizvodima niske dodane vrijednosti te su multiplikativni učinci na cijelu poljoprivredu i gospodarstvo vrlo niski. S druge strane, u stočarskoj proizvodnji te proizvodnji voća i povrća, već godinama bilježimo negativne trendove, time da su pomaci u pozitivnom smjeru donekle vidljivi u povrtlarstvu.
Kroz udruživanje ojačati proizvođače
Mi u SMARTER-u stalno naglašavamo kako je potrebno učiniti značajnije napore da bismo ojačali naše poljoprivredne proizvođače i to ne samo kroz izdvajanje sredstava za potpore ili dodatna plaćanja, nego i brojnim drugim mjerama poljoprivredne politike. Kao jednu od glavnih poluga za razvoj naše poljoprivredne proizvodnje, ističemo jačanje vertikalne integracije u lancu opskrbe, od poljoprivrednih proizvođača i otkupljivača poljoprivrednih proizvoda, do prerade proizvoda za potrebe manjih prehrambeno-prerađivačkih pogona ili velikih industrijskih prehrambenih kompanija te trgovine.
Nažalost, danas naša prehrambena industrija svoje potrebe za sirovinama ostvaruje u velikoj mjeri iz uvoza. Istodobno, domaća poljoprivredna proizvodnja svoje mjesto na tržištu nalazi teško ili se u većoj mjeri okreće kratkim lancima opskrbe, prodaje na kućnom pragu, raznim manifestacijama i sajmovima, a ovim se kanalima može prodati relativno male količine proizvoda, neujednačene kvalitete i jedina nada je da se proizvodi prodaju po višim cijenama kako bi se pokrili troškovi i ostvarila koliko toliko isplativa zarada.
Za ozbiljan tržišni nastup poljoprivrednim proizvođačima vrlo često nedostaju količine i kvaliteta te tržišni i marketinški nastup. Svaki pojedini poljoprivredni proizvođač teško može imati snage za jači iskorak na domaćem tržištu, a o izvozu da i ne govorimo.
Europska unija, kroz mjere Zajedničke poljoprivredne politike već godinama potiče udruživanje poljoprivrednih proizvođača u proizvođačke organizacije. Dinamičnost zapadnoeuropskog tržišta te vrlo jaka prehrambena industrija EU, neprestano zahtijeva i potiče poljoprivredu da se prilagođava zakonima industrijske ekonomije.
To je rezultiralo smanjenjem broja poljoprivrednika, povećanjem proizvodnosti rada, povećanjem prosječne veličine obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te nastankom novih oblika organizacije poljoprivredne proizvodnje. Razvojem poljoprivrede razvijaju su se i novi načini organizacije poslovanja u poljoprivredi.
Kao jedan od organizacijskih oblika udruživanja poljoprivrednika javljaju se proizvođačke organizacije. Proizvođačke organizacije dio su prvog stupa ZPP-a i to dijela koji regulira tzv. Mjera uređenja tržišta. Europska unija odavno je prepoznala postojanje velikog broja malih poljoprivrednih proizvođača (skoro 10,5 milijuna poljoprivrednika), koji svaki radi sam i bori se za svoju poziciju na tržištu. Nasuprot tome, kod prehrambeno-prerađivačke industrije i trgovine postoji daleko veća koncentracija. Ta asimetrija pregovaračkih pozicija poljoprivrednicima otežava obranu njihovih interesa tijekom pregovora s drugim sudionicima u lancu opskrbe. Kako bi ojačala pregovaračku moć poljoprivrednika, EU podržava udruživanje poljoprivrednika u proizvođačke organizacije koje i materijalno suportira kako bi mogle odigrati svoju ulogu osnaživanje poljoprivrednih proizvođača. Uz to im daje i dodatne olakšice kojima im omogućuje neke izuzetke, od poštivanja strogih pravila o zabrani narušavanja tržišnog natjecanja i dr.
U EU je u 2017. godini bilo 3505 proizvođačkih organizacija, od kojih je najveći broj (52 %) u sektoru voća i povrća te mliječnom sektoru (38 %).
Jačanje pregovaračke pozicije u lancu dobave
Ciljevi proizvođačkih organizacija su jačanje konkurentnosti poljoprivrednih proizvođača, jačanje njihove pregovaračke pozicije u lancu dobave, jačanje tržišne orijentiranosti proizvođača, osiguranje primjerenog dohotka udruženih proizvođača, smanjenje utjecaja rizika na prihode proizvođača zbog kriza na tržištu, povećanje svijesti i tehnika proizvodnje koje su prihvatljive za okoliš, povećanje svijesti i povećanje potrošnje poljoprivrednih proizvoda, koji su predmet udruživanja.
Aktivnosti proizvođačkih organizacija usmjerene su na poslove kao što su zajednička prerada i distribucija, zajedničko pakiranje, označavanje ili promidžba, zajednička organizacija kontrole kvalitete, korištenje opreme ili skladišnih prostora, nabava ulaznih sredstava i sve ostale aktivnosti kojima se nastoje ostvariti ciljevi udruživanja. Proizvođačke organizacije mogu se osnivati u svim granama poljoprivredne proizvodnje i za sve njih vrijede ista pravila, utvrđena krovnom Uredbom koja uređuje zajedničku organizaciju tržišta poljoprivrednih proizvoda. No, za sektore voća i povrća, mlijeka i mliječnih proizvoda, maslinovog ulja i hmelja, donijeta su i dodatna sektorska pravila.
Proizvođačkoj organizaciji može se priznati za jedan proizvod ili skupinu proizvoda koji su namijenjeni potrošnji u svježem obliku ili su namijenjeni isključivo za preradu (ali se tada mora jamčiti ugovorima o isporuci da će se ti proizvodi dostavljati samo za preradu).
Članovi proizvođačke organizacije svoju proizvodnju moraju stavljati na tržište preko proizvođačke organizacije, ali 25% proizvoda mogu prodavati izravno, koristiti za osobne potrebe ili prodavati preko druge proizvođačke organizacije. Izuzetak je ekološka proizvodnja, gdje se 40 % proizvoda može samostalno prodavati.
Preduvjet za priznavanje proizvođačke organizacije u Republici Hrvatskoj je da u proizvođačkoj organizaciji sudjeluje minimalno sedam članova, koji imaju minimalnu vrijednost utržive proizvodnje od tri milijuna kuna. Kako bi se zaštitilo da manjina članova dominira njenim upravljanjem i radom, maksimalni postotak prava glasa i udjela ili kapitala koje svaka fizička ili pravna osoba može imati u proizvođačkoj organizaciji, mora biti manji od 50 % ukupnog prava glasa i manje od 50 % udjela ili kapitala.
Vrijednost utržive proizvodnje proizvođačke organizacije izračunava se na temelju proizvodnje same proizvođačke organizacije i njezinih članova proizvođača i obuhvaća samo proizvodnju onog proizvoda za koje je proizvođačka organizacija priznata.
Rad proizvođačke organizacije potiče se za prvih pet godina
Priznavanje proizvođačke organizacije vodi Ministarstvo poljoprivrede, nakon što dobije zahtjev za priznavanje proizvođačke organizacije, uz koji prilaže dokaze da su ispunjeni uvjeti za priznanje proizvođačke organizacije. Rad proizvođačkih organizacija potiče se za prvih pet godina i potporama iz ruralnog razvoja i to do iznosa od 100.000 eura (što je najviši iznos koji se odobrava ovisno o vrijednosti utržene proizvodnje, preko proizvođačke organizacije i ispunjenja poslovnog plana).
Iako se proizvođačkim organizacijama mogu riješiti brojni problem koji muče poljoprivredne proizvođače, udruživanje ide dosta otežano pa je stupanj organizacije proizvođača u svim sektorima i dalje vrlo nizak. Iako je priznato 17 proizvođačkih organizacija, one još uvijek nemaju značajniju pregovaračku snagu na tržištu.
Proizvođačke organizacije osnovane su gotovo u svim sektorima, od ratarstva, proizvodnje vina, meda, peradi i svinjogojstva, no ipak je najveći broj registriran u proizvodnji mlijeka te voća i povrća.
Mogu li proizvođačke organizacije opstati nakon što prestanu dobivati potpore?
Vidljivo je kako i kod ovog oblika udruživanja opet upadamo u istu zamku osnivanja većeg broja proizvođačkih organizacija u raznim dijelovima Republike Hrvatske, koje su relativno slabe, s malim potencijalom privlačenja većeg broja članova i uglavnom usko regionalno organiziranih. Na takav se način ne ostvaruje njihov glavni cilj koji bi trebao biti razlog osnivanja, a to je jačanje pozicije na tržištu. Imamo osjećaj da se više radi o mogućnosti povlačenja sredstava iz EU za funkcioniranje same proizvođačke organizacije, nego da se ostvare ciljevi osnaživanja proizvođača i njihove pregovaračke snage na tržištu.
Proizvođačka bi organizacija prije svega trebala biti menadžment kompanija, koja upravlja svim poslovnim procesima tog sektora, od zajedničke nabave sirovina i materijala, smanjenja troškova poslovanja udruženih proizvođača, ujednačavanje i unapređenje kvalitete, vođenje prodajnih pregovora, brendiranje proizvoda proizvođačkih organizacija i promocije istih. Ako se proizvođačka organizacija ne uspije organizirati da svojim članovima osigura barem veći dio tako utvrđenih ciljeva, onda će jako teško opstati nakon prestanka javnog financiranja.
Veliko je pitanje kako će i hoće li nakon pet godina prve priznate proizvođačke organizacije u RH, a koje će krajem ove ili početkom iduće godine navršiti pet godina poslovanja, opstati i nakon što prestanu dobivati novčana sredstva javne potpore za funkcioniranje. Zato je izuzetno bitno da se, osim osnivanja velikog broja proizvođačkih organizacija, pokuša djelovati na jačanje tih proizvođačkih organizacija, kako bi mogle ispuniti cilj za koji su osnovane, da budu glavni partner te žestoki pregovarač na tržištu prema koncentriranoj trgovini i industriji.
Iskustva uspješnijih država, poput Poljske ili Austrije i Italije, pokazala su da proizvođačke organizacije u prvim godinama svog rada najviše dobivenog novca koriste za kadrovsko jačanje, odnosno angažiranje menadžera i sposobnih stručnjaka iz područja prodaje, nabave, marketinga, odnosno upravljanja poslovnim procesima u poljoprivredi. Dakle, onih kadrova koji bi im osigurali jači izlazak na tržište, bolje progovore s otkupljivačima i trgovcima te osmišljavanje marketinških kampanja, s ciljem stvaranja zajedničkih brendova i rasta prodaje.
Kod nas se često zaboravlja da je poljoprivrednim proizvođačima potrebna stalna edukacija za svakodnevne poslove u proizvodnji (koja je sve više digitalna i puna novih tehnologija). Uz poslove koje obavljaju u proizvodnji, imaju malo vremena za prodaju i ostale, sve složenije, upravljačke procese. Na tržištu danas postoje mladi i educirani menadžeri, koji su sposobni svojim znanjem dati dodanu vrijednost proizvođačkim organizacijama, da se od proizvodnje kvalitetnih proizvoda pomakne prema tržištu i izvozu.
Proizvođačka organizacija mora omogućiti proizvođačima da rade ono što najbolje znaju – proizvode kvalitetne poljoprivredne proizvode, a ostale poslove prepuste stručnjacima proizvođačkih organizacija. Zato proizvođačke organizacije treba svakako ojačati i poticati njihovo poslovanje, ali i jačanje i snažno kadrovsko ekipiranje. Najgore što se može dogoditi je da se kroz pet godina potpore potroše na tekuće poslovanje, a da pritom udruživanje ne dobije puni zamah i jačinu na tržištu.
