Točno je da je ulazak u EU formalno otvorio hrvatskim proizvođačima pristup EU tržištima, bez barijera!
Pristup tržištu od 500 milijuna potrošača rezultirao je time da je, u razdoblju od 2012. godine do 2018. godine, značajnije porastao uvoz – za 65%, a izvoz za 60%, i to izvoz vrlo ograničenog broja proizvoda, uglavnom niže dodane vrijednosti.
No, pritom zaboravljamo da su u tom trenutku ta tržišta već bila zrela i saturirana te da prostora za rast i novi ulazak na njima nema, a što pokazuju i brojke o rastu maloprodaje samo u Istočnoj Europi.
Nadalje, tu se postavlja i pitanje snage i konkurentnosti pojedinih kompanija za ulazak na zasićena i visokokonkurentna tržišta.
Njemačka i Austrija su svoj snažni retail sektor iskoristile za brz ulazak svoje proizvodnje (pogotovo poljoprivredno-prehrambenog sektora) na istočna tržišta, bez obzira da li se radilo o brendovima ili robnim markama.
S druge strane, taj isti retail im kod kuće služi za zaštitu od ulaska stranih proizvoda.
Nama ostaje, kao što je lijepo poručio g. Haibach, tražiti niše, na trendu sve veće potražnje i popularnosti lokalnih i tradicionalnih proizvoda, koje traže domaći potrošači, a koji sve više žele znati odakle proizvod dolazi, kao i sve o sastavu i načinu proizvodnje proizvoda koji kupuju.
No, u toj priči nema velikih volumena prodaje. Radi se o povremenim akcijama tzv. „okusa zavičaja“, nema stabilne potražnje koja bi mogla postati osnov za veću proizvodnju, a onda i nove investicije.
Mali, povremeni volumeni, trajno nas ostavljaju unutar naših granica te ostavljaju prostor za razvoj malih i mikro proizvođača, koji mogu proizvoditi gotovo manufakturno.
Nažalost, domaći maloprodajni lanci sve teže će dugoročno moći braniti domaće prehrambene brendove jer će, suočeni s agresivnom konkurencijom velikih globalnih retailera, gubiti utakmicu.
