Ovih dana svjedoci smo objave podataka o kretanju svinjogojske proizvodnje u svijetu u 2019. godini te projekcija o očekivanom padu proizvodnje od čak 10% za 2020. godinu, čime bi globalno broj proizvedenih svinja bio najniži od 2007. godine. [1]
Iako najveći broj zemalja izvoznica svinjskog mesa očekuje porast proizvodnje u sljedećoj godini, projicirani porast nije dovoljan da bi kompenzirao pad proizvodnje do kojeg je došlo u Kini, Vijetnamu i Filipinima, izazvanim pojavom afričke svinjske kuge. Tako je najnovija projekcija da će kineska proizvodnja svinja pasti dodatno za četvrtinu u 2020. godini, odnosno na 34,8 milijuna tona.
Kina je u kolovozu 2019. godine objavila da je domaća proizvodnja svinja bila čak 40% manja od godine prije.
Iako će i očekivana potrošnja svinjskog mesa u Kini pasti za preko 20%, raskorak između pada proizvodnje i potrošnje toliki je da stvara ogroman pritisak na potražnju i na rast cijena, koje onda postaju i barijera za potrošnju. Od ovakve situacije u zemlji koja je najveći potrošač svinjskog mesa u svijetu, najveći benefit imaju zemlje izvoznice kao što su USA, Brazil pa i EU.
Kako zbog niza razloga, prvenstveno zbog niske cijene u 2016. godini, u EU u 2017. i 2018. godini nije bilo porasta svinjogojske proizvodnje, bilo je nerealno očekivati da će u prvih 6 mjeseci 2019. godine doći do značajnog porasta svinjogojske proizvodnje, bez obzira na rast cijena, poglavito u svjetlu činjenice, da unutar same EU, potrošnja svinjskog mesa pada.
Naravno, kako proizvodnja nije mogla pratiti pojačanu potražnju, globalni rast cijena prelio se i na europsko intra tržište te su samo u prvih devet mjeseci 2019. godine cijene svinjskih polovica porasle za 31%, a očekivanja da će azijska potražnja i dalje rasti, podigla su cijene odojaka za tov čak 55% u promatranom periodu. [2]
Bez obzira na to što i Europa očekuje benefite od potražnje za svinjskim mesom u Aziji, limitirani rast domaće proizvodnje dovest će do porasta proizvodnje od predviđeno svega 1,5% (predviđanja Europske Komisije) u 2020. godini, u odnosu na 2019. godinu.
Kako projekcije Komisije predviđaju daljnji porast izvoza svinja od čak 13% u 2020. godini u odnosu na 2019. godinu, usprkos predviđenom blagom padu europske potrošnje (-0,3%) za očekivati je da će se ovako visoka cijena svinja zadržati i u sljedećoj godini. Poglavito zabrinjava činjenica da farmerima kod stavljanja u tov učešće cijene odojaka, u strukturi cijene tovljenika, znatno raste.
No, usprkos tome, kada se promatra period od posljednjih šest godina, u 2019. godini farmeri su kroz tov svinja ostvarili ostatak, nakon pokrića troškova odojka i hrane, koji je u ljetnim mjesecima gotovo dostigao rekordne iznose iz 2013. godine.
Ovakva situacija u globalnoj i europskoj proizvodnji i potražnji svinja, pozitivno se odrazila i na proizvodnju svinja u Hrvatskoj, te je u prvoj polovici 2019. godine, u odnosu na isti period 2018. godine, zaklano čak 5,8% više svinja, a u tonama je to bilo čak 7,4% više, što pokazuje da se prosječna težina po tovljeniku podigla.
Za poznavatelje proizvodnje svinja, koji prate ovaj sektor duži niz godina, ovakvo cikličko kretanje proizvodnje, s izraženim oscilacijama u proizvodnji, koje se periodički ponavljaju, nije novost.
Ono što je karakteristično za ovu situaciju je da se nakon perioda izrazito niskih cijena i pada proizvodnje, do kojeg posljedično dolazi zbog smanjene ponude na tržištu, dolazi do porasta cijena, ponovnog punjenja farmi i rasta proizvodnje u novom ciklusu nošenim visokim cijenama.
No, ono što je u prijašnjim periodima bilo moguće, bila je relativno brza prilagodba tržišta oscilacijama ponude i potražnje, odnosno cijena, što se prema predviđanjima sada neće dogoditi jer su dispariteti preveliki, a to znači da će se relativno visoka cijena svinjskih polovica zadržati i u 2020. godini.
Ovo je, konačno, jedna dobra vijest i za hrvatske farmere, koji podižu proizvodnju, iako je samodostatnost Hrvatske, u ovom sektoru, još uvijek svega 63%. Stoga bi bilo dobro kad bi se, na razini vođenja poljoprivredne politike, ovaj dobar trend u rastu potražnje i cijena iskoristio te dodatnim mjerama stimulirali farmeri na povećanje proizvodnje, odnosno na ulazak u proizvodnju svinja.
Stručnjaci koji dugi niz godina prate ovaj sektor nisu iznenađeni činjenicom da, nažalost, cijene u maloprodajnim lancima, mesa i mesnih prerađevina, ne prate u dovoljnoj mjeri i potrebnom dinamikom promjene cijena na tržištu svinja.
U nastalom disparitetu ovog puta žrtve su prerađivači mesa, odnosno hrvatske mesne industrije, koje ne mogu prenijeti povećanje cijene sirovine na krajnjeg kupca jer im veliki maloprodajni lanci ne žele prihvatiti nove cijene prerađevina, odnosno mesa, u mjeri koja bi bila potrebna za pokriće rasta cijena sirovine.
Naime, prema podacima Državnog zavoda za statistiku, prosječne uvozne cijene trajnih kobasica u trećem tromjesečju 2019. godine bile su za čak 27% više od cijena u prvom tromjesečju 2019. godine, dok su u istom razdoblju prosječne VPC cijene trajnih kobasica iz hrvatske proizvodnje porasle za svega 13%, što znači da su europski proizvođači uspjeli u svoje cijene ukalkulirati rast cijena sirovine.
Istovremeno, samo je cijena svinjske slanine iz uvoza, koje Hrvatska nema dovoljno, a potrebna je za proizvodnju prerađevina, porasla u trećem tromjesečju za 71% u odnosu na početak godine, što je dodatno izazvalo udar na cijene sirovine mesoprerađivača.
Iz najveće hrvatske mesne industrije upozoravaju kako nije moguće da, uz porast cijene sirovine od 31% u proteklih devet mjeseci, oni zadrže istu razinu veleprodajnih, a onda i maloprodajnih cijena, budući da se maksimalna marža ovog sektora kreće između 6 i 7%.
Što učiniti?
Njihovi veliki kupci, maloprodajni lanci, snalaze se uvozom, kao što smo svjedoci ovih dana, robe potpuno druge kvalitete, no na siromašnom tržištu kakvo je hrvatsko, teško je optužiti krajnje kupce za kupovinu jeftine niskokvalitetne robe, poglavito one kojima je cijena prvi kriterij odabira.
Ima li tu mjesta za primjenu Zakona o nepoštenoj trgovačkoj praksi? Teško!
Hrvatsko tržište je toliko malo da će veliki globalni maloprodajni lanci, količinu mesa koju trebaju za hrvatsko tržište, od svojih velikih dobavljača, u domicilnim zemljama, nabaviti po cijenama koje veliki kupci zahtijevaju jer im je to jedna od glavnih kategorija kojima se na hrvatskom tržištu maloprodaje bore za povećanje tržišnog udjela.
Što rade druge zemlje?
U pravilu, kada dođe do velikog dispariteta cijena u vertikalnim lancima vrijednosti, država reagira tako da pokuša moderirati odnose između proizvođača, prerađivača i trgovaca.
Ne radi to na nedozvoljen način, pukim naredbama o tržišnim odnosima u pojedinom sektoru, no ona ima načina na koji može upozoriti sve one u lancu vrijednosti na poštivanje osnovnih principa tržišnih odnosa. Na ovaj način jedino je moguće sačuvati opstanak svih aktera u lancu vrijednosti jer stvaranje gubitaka u bilo kom dijelu lanca, dugoročno ima za posljedicu devastaciju vrijednosti svih dionika u lancu.
U Hrvatskoj je proizvodnja mesa jedan od rijetkih lanaca vrijednosti koji je relativno dobro integriran, gdje je posljednjih desetak godina puno investirano u prerađivačke kapacitete mesne industrije, ali i u izgradnju, odnosno uređenje farmi za proizvodnju mesa. Kako se i u jednom i u drugom slučaju radi o izuzetno visokim investicijama, bilo bi dobro iskoristiti konjunkturu u jednom dijelu lanca za povećanje proizvodnje, ali istovremeno osigurati opstanak ostalih dionika u lancu vrijednosti.
Mi se samo možemo nadati da će u nekom razumnom periodu domaći prerađivači uspjeti prenijeti na krajnjeg kupca bar dio troška nastalog povećanjem cijena sirovine, odnosno da naša kvalitetna svinjska polovica neće završiti u izvozu, a naši potrošači kupovati zaleđeno meso iz stokova velikih proizvođača Europske Unije.
