Za razliku od njih, proces hrvatske rasprave o nacrtu Zajedničke poljoprivredne politike (ZPP) vodi se netransparentno, daleko od očiju javnosti i bez jasnih strateških smjernica o kojima bi poljoprivrednici već sada trebali sve znati i raspravljati.
Posljednjih dana svjedoci smo velikih pobuna i protesta njemačkih i francuskih farmera, usmjerenih protiv nove Zajedničke poljoprivredne politike EU, koja bi trebala stupiti na snagu 2022. godine te obuhvatiti Programsko razdoblje do 2027. godine.
Zašto poljoprivrednici dvije poljoprivredno najjače zemlje EU prosvjeduju i zašto smatraju da nove odredbe Zajedničke politike u poljoprivredi ugrožavaju njihov opstanak, te ostanak u poljoprivrednom sektoru? Što stvarno donosi nova ZPP i jesmo li mi u Hrvatskoj u dovoljnoj mjeri upoznati s promjenama koje će ona donijeti? Posebno, kakve će posljedice ona imati na položaj pojedinih poljoprivrednih proizvođača i ukupnog sektora, odnosno vrsta poljoprivrednih proizvoda, u budućem petogodišnjem razdoblju?
Naravno da nismo dovoljno upoznati s time, ali naše poljoprivrednike kao da to ne zanima, poglavito na razini javnih rasprava jer se čini da svaka od interesnih skupina smatra da će upravo ona svojim posebnim kanalima utjecaja i moći, osigurati provedbu svojih interesa i baš njih pretočiti u buduće strateške planove razvoja hrvatske poljoprivrede.
Značajne promjene poljoprivredne politike
Analizirajući detaljno Uredbu Europske Unije, koja je doduše, još uvijek u obliku nacrta teksta, možemo zaključiti da su predviđene promjene poljoprivredne politike toliko značajne da bi Hrvatska, po svom dobrom starom običaju, proteste poljoprivrednika mogla imati tek onda kada zaista ZPP stupi na snagu. Ali tada više neće biti moguća nikakva pravna intervencija u odredbe ZPP-a EU.
Također, buduća ZPP omogućuje zemljama članicama bitno veće slobode i samostalnost (u odnosu na dosadašnju ZPP), a to znači da bi o određenim odredbama, gdje će države imati samostalnost, već sada trebalo otvoriti raspravu.
Što je novo u ZPP-u?
Prema prijedlogu, u budućem Programskom razdoblju, ključni dokument u kojemu će se definirati primjena i kriteriji poljoprivredne politike je tzv. Strateški plan. Strateški plan svaka zemlja donosi za svaku pojedinu godinu programskog razdoblja i njime definira ciljeve poljoprivredne politike. Ponajprije mjere, odnosno tzv. intervencije kojima planira potpomoći ostvarenje ciljeva. Krajem svake godine, analiziraju se rezultati poljoprivredne politike svake zemlje te sukladno tome ostvaruje se pravo na korištenje sredstava u sljedećoj godini Programskog razdoblja, odnosno daje se ocjena Strateškog plana.
Velika je novost i da će se svake godine, a ne na kraju razdoblja, evaluirati efekti i upotreba financijskih potpora svake pojedine zemlje. Stoga bi bilo prijeko potrebno da Hrvatska čim prije završi svoju Strategiju razvoja poljoprivrede, jer bi ona, pretpostavljamo, morala biti temelj za izradu Strateškog plana razvoja poljoprivrede Hrvatske.
Nacrt Uredbe Europske Komisije (WK/6074/2019 INT), osim obveze donošenja Strateškog plana, definira i način na koji ovaj dokument mora biti donesen te tako, prema članku 94. točka 1. Uredbe, plan mora biti usvojen kroz transparentne procedure, u skladu s institucionalnim i pravnim okvirom svake zemlje. Između ostalog u točki 3. (b) istog članka, spominje se obveza obavljanja konzultacija, u procesu donošenja, s ekonomskim i socijalnim partnerima.
Pitanje je na koji način Ministarstvo poljoprivrede misli obaviti ove konzultacije. Hoće li se ponoviti scenarij, da se tek kada sve bude gotovo otvori e-savjetovanje? Smatramo da je već u ovoj fazi svim socijalnim i ekonomskim partnerima – Udrugama proizvođača, trebao biti dostavljen nacrt Strateškog plana za 2021. godinu, budući da prema Uredbi, on mora sadržavati SWOT analizu svakog poljoprivrednog sektora, ciljeve razvoja svakog sektora, s obrazloženjima zašto su toj zemlji važni baš ti ciljevi. Iz toga moraju proizaći i potrebne Intervencije, bilo sektorske, bilo proizvodne, bilo Intervencije u ruralni razvoj.
Važnost definiranja interesa hrvatske poljoprivrede
Značaj Strateškog plana za svaku zemlju je izuzetan jer se u njemu mora objasniti i definirati niz pojmova iz Sektora poljoprivrede, a što će biti relevantno za provođenje Strateškog plana i Intervencija (npr. definicija „mladog poljoprivrednika“, definicija „pravog poljoprivrednika“, „obradivih hektara“, „stalnih pašnjaka“, itd.)
Kako će ovo biti temelj za ostvarivanje prava na Intervenciju, mislimo da Ministarstvo već u ovoj fazi treba dati svoje prijedloge onih definicija koje su u interesu Hrvatske, odnosno dugoročne realizacije naših ciljeva u razvoju poljoprivrede.
Mi u SMARTER-u smatramo da bi trebalo iskoristiti sve mogućnosti gdje Hrvatska kao zemlja ima slobodu kreiranja vlastitih definicija, ograničenja, kriterija, itd., a ne poljoprivrednu politiku svesti samo na prepisivanje osnova iz Europske Uredbe.
Europska Uredba definirala je više vrlo općih ciljeva oko kojih su se zemlje članice usuglasile, od kojih su već poznati: podizanje konkurentnosti i kompenzacije u dohotku, a za budući period posebno su naglašeni okolišni i klimatski ciljevi te ciljevi digitalizacije.
Tako je obvezni dio sredstava za ruralni razvoj (koji je ukupno znatno smanjen), namijenjen upravo okolišnim mjerama i mjerama prilagodbe klimatskim promjenama, odnosno smanjenju utjecaja na klimatske promjene. Bilo bi vrlo važno da naši poljoprivrednici rasprave o tome koje će to okolišne odnosno klimatske mjere hrvatsko Ministarstvo poljoprivrede staviti u fokus naših ciljeva te će one nositi odgovarajuću financijsku visinu Intervencije jer će to određivati kriterije za dodjelu sredstava.
Pri tome naglašavamo da je Hrvatska na samom začelju pokazatelja proizvodnosti rada u poljoprivredi u EU, odnosno po visini prihoda koji hrvatski poljoprivrednici ostvaruju po hektaru, što znači da je jako daleko od intenzivne poljoprivredne proizvodnje. A posljedično i odgovarajućeg utjecaja na okoliš, poglavito na tlo i vode.
Stoga je vrlo važno, razumijevajući konkretnu situaciju u Hrvatskoj, definirati okolišne i klimatske mjere na način da one ne budu poticaj smanjenju proizvodnje, već da se one iskoriste za podizanje proizvodnosti i kompenzaciju dijela troška kojeg europski poljoprivrednici imaju zbog primjene vrlo strogih standarda u samoj poljoprivrednoj proizvodnji.
Smanjivanje izravnih potpora po poljoprivredniku na 60.000 eura
Do sada je najviše negodovanja poljoprivrednih proizvođača izazvala Odredba o obveznoj primjeni smanjenja plaćanja za iznos Izravnih plaćanja koja progresivno smanjuju potpore za one kategorije korisnika koji u kalendarskoj godini premašuju iznos od 60.000 eura, s tim da bi maksimalni iznos Izravnih plaćanja po poljoprivrednom gospodarstvu bio 100.000 tisuća eura.
Logično je da je ova Odredba izazvala najveće otpore velikih poljoprivrednih proizvođača, pravnih subjekata, jer ona pretpostavlja da su oni dovoljno konkurentni da im potpora dohotku nije potrebna, te da ona predstavlja dodatnu dobit pravnog subjekta.
Očekivali smo da će Hrvatska, u zajednici s ostalim zainteresiranim zemljama, kao što su Češka, Slovačka i Mađarska, tražiti ublažavanje, odnosno brisanje navedene Odredbe ili barem uspostavljanje određenih kriterija za moguća povećanja Izravnih plaćanja.
Nažalost, ništa od navedenog se nije dogodilo i Odredba je ostala u tekstu Uredbe, iako podaci FINA-e za 2018. godinu primjerice pokazuju kako je 717 poduzetnika u poljoprivrednoj proizvodnji, koji su imali poslovni prihod od 4,8 milijardi kuna, odnosno gotovo 30 posto ukupnog outputa cijele hrvatske poljoprivrede imalo svega 5,18 posto udjela prihoda od subvencija u poslovnom prihodu, što je daleko ispod razvijenih zemalja članica.
Ovdje treba naglasiti da tih 717 poduzetnika stočarske i mješovito ratarsko-stočarske proizvodnje zapošljava 3.497 ljudi (podaci FINA-e).
Ono što Uredba dopušta je činjenica da zemlje članice MOGU oduzeti od pripadajuće dosadašnje visine Direktnih plaćanja koje bi trebao dobiti farmer za određenu kalendarsku godinu:
- plaće vezane za poljoprivredu djelatnost tog farmera, uključujući poreze i socijalna davanja vezana uz zaposlene,
- ekvivalentne troškove uobičajenog i neplaćenog rada vezanog uz poljoprivrednu djelatnost koju su radile osobe na farmi o kojoj se radi.
Vrlo je važno da se naše Ministarstvo odredi prema mogućnostima datim u članku 15. Uredbe, odnosno da detaljno obrazloži na koji način će provoditi članak 15. stavak 2 (točka a i b) Uredbe.
Na primjer, naših 717 poduzetnika, prema spomenutom izvještaju FINA-e za 2018. godinu, isplatili su plaće, u bruto iznosu, u ukupnoj visini od 314.015.589 kuna, dok su ukupno primljene subvencije iznosile 250.868.314 kuna. Kada bi im bilo dozvoljeno da pokriju samo plaće iz subvencija, njihovi iznosi subvencija bi trebali biti i veći od onih koje su stvarno primili.
Protiv odredbe o visini potpore najviše se bune njemački i francuski poljoprivrednici
Interesantno je da se protiv ove odredbe trenutno bune upravo njemački i francuski poljoprivrednici koji su u vrhu Europe po proizvodnosti i po konkurentnosti. Oni naglašavaju da će limitiranjem potpora biti uništeni i morati napustiti poljoprivrednu proizvodnju jer ih se tjera na primjenu vrlo strogih okolišnih mjera koje im smanjuju proizvodnost, a kompenzacijske mjere za to se smanjuju.
Nadalje, zemlje članice, predviđenom Uredbom, imaju još niz mogućnosti predlaganja vlastitih kriterija za određivanje prava na Direktna plaćanja (minimum hektara ili maksimum hektara…), za što su naravno, dužne dati obrazloženje, odnosno to mora biti učinjeno u skladu s osnovnim kriterijima danima u Uredbi.
Ovdje moramo još jednom naglasiti da se cijeli proces hrvatske rasprave o Nacrtu Zajedničke poljoprivredne politike vodi netransparentno te da naše Ministarstvo u nedovoljnoj mjeri informira poljoprivrednike o tome što će biti naši prijedlozi, odnosno na koji način i s kojim rješenjima će iskoristiti slobode i mogućnosti koje im daje nova Uredba o ZPP-u.
Primjerice, zemlje članice imaju slobodu da i Izravno plaćanje po hektaru diferenciraju ovisno o različitim poljoprivrednim regijama unutar zemlje, što bi trebalo ovisiti o stvarnom potencijalu svake od regija za poljoprivrednu proizvodnju. Hrvatska do sada nije imala ovakvu praksu. Hoće li Hrvatska u novom programskom razdoblju različito intervenirati u hektar poljoprivrednog zemljišta u npr. krškim područjima u odnosu na hektar zemljišta u Slavoniji, ostaje vidjeti.
Za sljedeće programsko razdoblje Europska Unija je u svojim ciljevima razvoja poljoprivrede naglasila dva segmenta od kojih su najvažniji Intervencija u očuvanje okoliša i posebne Intervencije za razvoj i istraživanje. One moraju biti specificirane u Strateškom Planu i kreirane na način da se njima postižu ciljevi države u ovom području.
Do sada nismo čuli ništa o tome na koji način će Hrvatska iskoristiti ovu mogućnost, odnosno koje će to biti poljoprivredne prakse koje će se posebno poticati, i hoće li to biti neke mjere kompenzacije dohotka poljoprivrednicima, koji su zbog smanjenih mogućnosti korištenja zaštitnih sredstava i gnojiva imali manje prinose, a time i manji dohodak.
Ono gdje je Hrvatska u velikoj „prednosti“ u odnosu na sve ostale zemlje EU i u potpuno drugačijem položaju, jest činjenica da ni u jednom sektoru poljoprivredne proizvodnje nismo samodostatni te da tražena obrazloženja o tome zašto se potiče baš određena proizvodnja, Hrvatska može najlakše objasniti. Naime, sva potrebna povećanja proizvodnje Hrvatska isključivo može vezati za potrebe domaćeg tržišta i to s osnovnim kriterijem koji Europska Unija traži, a to je osiguravanje kvalitetne i kontrolirane hrane za vlastito stanovništvo.
Hrvatska je još daleko od ispunjenja ovih ciljeva, stoga su potrebe za Intervencijama opravdane i lako objašnjive.
Prebacivanje sredstava iz prvog u drugi stup ZPP-a
U samoj Uredbi ima niz pitanja koja bi trebalo raspraviti ili bar obrazložiti hrvatskim poljoprivrednicima, kao što su npr. ograničenja iznosa koji se mogu prebacivati iz II. u I. stup, izbor Intervencija za svaki pojedini Sektor poljoprivrede, itd.
Iako su u prethodnom nacrtu bile navedene vrste Intervencija koje se mogu primijeniti, u posljednjem tekstu, taj dio je izbačen i ostavljen je na slobodu Strateškim planovima pa bi bilo za očekivati da se o tome već javno raspravlja i informira poljoprivrednike.
Nadalje, alokacija dijela sredstava, bit će vezana isključivo za Proizvođačke organizacije, odnosno za ostale oblike udruživanja poljoprivrednika pa bi bilo od izuzetne važnosti da se o tome naši poljoprivrednici na vrijeme informiraju, kako bi to smanjilo otpore udruživanju.
Kako je Nacionalna Strategija poljoprivrede u izradi, očekujemo da će njena konačna prezentacija biti uskoro te da će Strateški plan, koji bi Ministarstvo trebalo prezentirati i usvojiti do kraja 2020. godine, obuhvatiti upravo ciljeve predviđene Strategijom.
Mi u SMARTER-u predlažemo da Strateški plan predvidi da će hrvatski iznos za Intervencije u poljoprivredi iz vlastitog proračuna, po godini, dostići maksimum koji je Omotnicom dozvoljen, a ne padati dalje na gotovo 80% od dozvoljenog Omotnicom, poglavito što je za očekivati pad ukupnog iznosa iz europskog budžeta za Ruralni razvoj.
Potrebna aktivnija uloga Ministarstva poljoprivrede
U cijelom procesu donošenja ZPP-a, voljeli bismo vidjeti aktivniju ulogu hrvatskog Ministarstva poljoprivrede, posebice jer smo mi zemlja čija se poljoprivreda u najvećoj mjeri razlikuje od one u zapadnim visoko razvijenim zemljama. Također zbog ulaska u EU tek u 2013. godini, trebali bismo imati pravo na dodatni period prilagodbe uvjetima u poljoprivredi zapadnoeuropskih zemalja. Ovdje posebno mislimo na podizanje konkurentnosti, proizvodnosti, tehnološke opremljenosti i razine znanja bar na razinu prosjeka ostalih zemalja Europske Unije.
Ovako ćemo, kao što nam je u razgovoru rekao jedan strani bankar, završiti kao zemlja – „Nacionalni park Europe“, bez prave proizvodnje vlastite hrane, „gdje će se na ulazu u zemlju plaćati ulaznica u Nacionalni park“ (kao što je on to ironično rekao), ali onda se postavlja pitanje, od čega će stanovništvo živjeti?
Zbog svega navedenog, mi u SMARTER-u kontinuirano ćemo pratiti svaki korak u donošenju ZPP-a, odnosno donošenju Nacionalne Strategije razvoja poljoprivrede te Strateškog plana Hrvatske za 2022. godinu, kako bi, ako ništa drugo, ovim putem pokušali utjecati na kvalitetu predloženih ciljeva i mjera, odnosno na transparentnost cijelog procesa.
