Kod nas u SMARTERU dugo je postojala dilema da li da se kao konzultantska tvrtka uključujemo u raspravu o poljoprivrednom proračunu za 2020. godinu ili da se kao stručnjaci držimo podalje od političkih rasprava, koje vrlo rijetko ulaze u suštinu i zadržavaju se samo na razini političkih fraza.
No, nakon što se u javnosti ipak otvorila rasprava o činjenici treba li Hrvatska u budžetu za 2020. godinu smanjiti baš ukupna proračunska sredstva za poljoprivredu ili ne, donijeta je odluka da pokušamo argumentirati naš stav, kao stručnjaci, da je hrvatska poljoprivreda još jako daleko od situacije u kojoj bi mogla smanjiti proračun za poljoprivredu.
Ovdje posebno mislimo na činjenicu da je u 2019. godini hrvatski proračun zabilježio izvanredan rast prihoda od 3 milijarde kuna te da će i uz povećane rashode, 2019. godina završiti sa znatno manjim deficitom od onog koji je planiran.
S druge strane, za 2020. godinu, planirano je povećanje prvenstveno javne i državne potrošnje, odnosno potrošnje općenito, a jedina dva sektora, poljoprivreda i gospodarstvo, planiraju smanjenje proračunskih sredstava.
Interesantno je da se upravo planirani proračunski izdaci, za jedina dva sektora koja bi mogla generirati rast realnog sektora, planiraju smanjiti, a potrošnja temeljena na porastu prihoda od potrošnje će i dalje rasti.
U pogledu poljoprivrede, naglašava se kao najvažnija činjenica da u proračunskom iznosu, kakav god on bio, nije planirano smanjenje ukupnog iznosa potpora za poljoprivredu te da će one, u najmanju ruku, ostati na razini na kojoj su bile i u 2019. godini.
Naše je pitanje, je li to dovoljno?
Kada smo u SMARTERU radili na izradi naše Strategije razvoja hrvatske poljoprivrede, detaljno smo analizirali stanje u svakom od sektora hrvatske poljoprivredne proizvodnje, s ciljem analize samodostatnosti, odnosno mogućnosti zadovoljavanja domaćih potreba za hranom, a s druge strane, uspoređivali smo to s potencijalima koje Hrvatska ima i postavili jasne ciljeve i mjere kojima bi Hrvatska vrlo brzo mogla doći na razinu samodostatnosti u većini sektora.
Naravno da za takav zaokret u poljoprivrednoj Strategiji nisu i ne bi bila dovoljna sredstva predviđena ovim proračunom!
Naime, hrvatski zaostatak za razvijenim zemljama EU-a, u poljoprivrednom sektoru je toliki da bi održavanje situacije na postojećoj razini, ili pak samo praćenje rasta ostalih EU zemalja s postojećim zaostatkom, Hrvatsku još više udaljilo od konkurentne visokoproizvodne poljoprivrede.
Naime, Hrvatska po pokazateljima proizvodnosti u poljoprivrednom sektoru značajno zaostaje za prosjekom ostatka Europe, a da ne govorimo o zaostajanju za najrazvijenijim zemljama.
Ovdje ćemo nabrojati samo neke od pokazatelja koji ilustriraju zaostajanje Hrvatske za ostalim članicama EU i koji zahtijevaju znatno veća ulaganja i napore da bi se stanje promijenilo, a poglavito jer je u Hrvatskoj, od ukupne populacije stanovništva, još uvijek dvostruko veći broj zaposlenih u poljoprivredi u odnosu na ostale članice EU.
Naš prosjek hektara po gospodarstvu kreće se oko 11, dok je prosjek ostalih članica 16 ha po gospodarstvu. S tim da 94% gospodarstava u Hrvatskoj raspolaže s 41% ukupnih hektara, s prosjekom od 2,39 ha po gospodarstvu.
Stoga nije čudno da na ovako malim i usitnjenim parcelama imamo output po ha za gotovo 40% manji u odnosu na EU prosjek, a u odnosu na ukupni output po zaposlenom, manji je za gotovo 70% u odnosu na prosjek ostalih članica.
Sličan podatak je i po bruto dodanoj vrijednosti po zaposlenom, gdje zaostajemo čak 68% u odnosu na europski prosjek.
Ne čudi stoga podatak da, za razliku od EU 28, koja je u svim sektorima, osim sektoru mesa ovaca i koza, samodostatna, Hrvatska ne proizvodi i ne može proizvesti dovoljno hrane za vlastite potrebe ni u jednom sektoru.
U takvoj situaciji, gdje je procjena da su istovremeno prirodni potencijali za proizvodnju u velikom raskoraku s rezultatima te proizvodnje, računati da će postojeće potpore koje poljoprivrednici dobivaju upravo za nadoknadu razlike u dohotku, koji ostvaruju u poljoprivrednoj proizvodnji, u odnosu na dohodak koji mogu ostvariti u drugim djelatnostima, biti dovoljne za kompenzaciju i dostizanje proizvodnosti i konkurentnosti ostalih EU zemalja, čista je iluzija.
Naime, naš zaostatak za Europom, na čije smo tržište 2013. godine ušli posljednji i nespremni, ne samo da se ne smanjuje, nego se u većini poljoprivrednih sektora, zbog kontinuiranog pada proizvodnje koji se događa posljednjih šest godina, povećava. Ovdje želimo još jednom zbaciti stigmu s potpora u poljoprivredi, koje su često predmet političkih obračuna jer se ne tumače s obrazloženjima koje Europska Unija za te potpore ima.
Njihov prvenstveni zadatak je nadoknaditi razliku u dohotku koja se, zakonito, još uvijek pojavljuje u sektoru poljoprivrede, u odnosu na ostale gospodarske aktivnosti.
Kako bi proizvela vlastitu hranu i zadržala stanovništvo u ruralnim krajevima, EU desetljećima izdvaja sredstva iz budžeta, kojima bar djelomično želi nadoknaditi dohodak onim ljudima koji se bave poljoprivrednom djelatnošću.
Točno je da je najveći dio tih potpora još uvijek vezan uz kriterij hektara koji se obrađuju, a ne uz rezultat proizvodnje, iako najrazvijenije europske zemlje pokazuju da su hektari još uvijek najobjektivniji i najbolji kriterij.
Istovremeno, zemlje članice nitko ne sprečava da u potpunosti kontroliraju tako isplaćene potpore i uspoređuju ulaganja s rezultatima proizvodnje.
U tom kontekstu, Hrvatska još uvijek plaća nedovoljno, kada se uzme u obzir veličina njenog zaostajanja za ostatkom Europske Unije u poljoprivrednoj proizvodnji.
S ukupnim iznosom svih direktnih plaćanja po hektaru, u 2017. godini od 272 eura po hektaru, Hrvatska zaostaje za prosjekom EU 15 čak 23%, dok za EU 13 zaostaje 17%.
Istovremeno, naglašavamo ponovno da je Hrvatska posljednja zemlja koja je ušla na zajedničko europsko tržište s ogromnim zaostatkom u dohodovnosti i proizvodnosti u poljoprivredi.
Spomenut ćemo ovdje samo visinu potpore u nekim najrazvijenijim zemljama članicama, s jakom poljoprivredom i razvijenim ruralnim prostorom, kao što su to Nizozemska (437 eura po hektaru), Austrija (423 eura po hektaru) ili Italija (416 eura po hektaru), a da ne spominjemo susjednu Sloveniju s 422 eura po hektaru, odnosno Mađarsku s 423 eura po hektaru.
A to su upravo zemlje koje nam direktno konkuriraju na djelu tržišta poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda te ih visina potpore čini u startu konkurentnijima.
Stoga Hrvatska ne bi smjela biti zadovoljna i ponosna što je zadržala potpore na istoj razini na kojoj su one danas, već bi trebala nastojati kroz dodatno povećanje proračuna za poljoprivredu naći načine i mjere kako pomoći farmerima da premoste veliki jaz koji postoji između uvjeta u kojima oni privređuju u odnosu na uvjete u konkurentskim zemljama.
U tom svjetlu, smanjenje proračuna za poljoprivredu ne možemo smatrati dobrom odlukom te se nadamo da će prije novog europskog proračunskog razdoblja, od sljedećih 7 godina, biti donijeta ambicioznija Strategija razvoja hrvatske poljoprivrede, koju će pratiti odgovarajući investicijski i ostali financijski potencijali, pa i proračunski novac.
