Proizvodnja šećera suočena je posljednjih godina s brojnim izazovima diljem svijeta, posebno u Europskoj uniji. Promjene na tržištu ratarskih proizvoda i nafte, klimatske promjene, te oscilacije cijena šećera kao i ukidanje proizvodnih kvota u EU, glavni su čimbenici koji općenito utječu na poslovanje industrije šećera, a turbulentne promjene događaju se i u Hrvatskoj. Iako Hrvatska ima veliku tradiciju u proizvodnji šećerne repe, te su sve šećerane posljednjih godina uložile velike napore u edukaciju proizvođača, organizaciju proizvodnje i osuvremenjivanje proizvodnih pogona, ukidanje šećernih kvota na razni EU imalo je velike posljedice i na proizvodnju šećerne repe i šećera u RH.
Kako bi se odgovorilo na brojne izazove u poslovanju, tri šećerane u RH su se udružile u novi poslovni subjekt Hrvatsku industriju šećera. Udruživanje Sladorane, Vira i Tvornice šećera Osijek u jednu tvrtku zapravo je bio uvjet opstanka proizvodnje šećera i šećerne repe. Ovom koncentracijom se konsolidiralo tržište šećera u Hrvatskoj te se očekuje značajnije povećanje produktivnosti i smanjenje troškova, što je nužno za opstanak proizvodnje šećera u RH, smatraju stručnjaci Smartera.
Iako je Hrvatska mali proizvođač šećera na razini EU, s udjelom u proizvodnji nešto iznad jedan posto, za Hrvatsku je proizvodnja šećera od izuzetnog značaja. To je jedan od rijetkih poljoprivredno prerađivačkih sektora u kojemu je postignuta kvalitetna vertikalna integracija, od proizvodnje šećerne repe do prerade i trgovine šećerom. Zato je zbog svih tržišnih promjena prošle godine došlo do koncentracije domaćih šećerana i povezivanja proizvođača šećera u Hrvatsku industriju šećera.
Mi u Smarteru smatramo da je zadržavanje proizvodnje šećera izuzetno značajno i zbog radnih mjesta u šećeranama, ali i zbog velikog broja radnih mjesta koja one vežu uz sebe. Na jedno zaposleno mjesto u šećerani veže se više od 10 zaposlenika u drugim sektorima. Industrija šećera, posebice u ruralnim dijelovima u Slavoniji, od nemjerljive je koristi, a ekonomski održivo poslovanje ove industrije jamac je očuvanja i nastavka strateški važne proizvodnje šećerne repe koja ima nezamjenjivo mjesto u plodoredu biljnih kultura.
U odnosu na zemlje u okruženju koje su članice EU, s tri šećerane na 4 milijuna stanovnika, Hrvatska ima značajno veći broj šećerana u odnosu na broj stanovnika, nego je to u Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj ili Italiji.
Potpore i proizvodnja šećerne repe
Proizvodnja šećerne repe u ukupnoj vrijednosti poljoprivredne proizvodnje RH čini oko dva posto. U proizvodnji šećerne repe samodostatni smo između 80 do 88 posto, ovisno o godini. Proizvodnjom se prije ulaska u EU bavilo preko 1200 proizvođača, a danas je taj broj znatno pao. Proizvodno vezanu potporu za šećernu repu je 2018. godine primilo tek 653 proizvođača, a godinu ranije nešto više od 800.
U Hrvatskoj se repa sadi na površinama između 14 do 22 tisuće hektara. Najveća proizvodnja je bila 2007. – čak 34.000 ha. Nakon 2014., površine pod repom se kreću od 22.000 ha u 2014., da bi zadnjih godina pale na 14.000 (2018. godine), a potom na tek 13.000 ha koliko je bilo prošle godine. Sukladno padu površina, pada i proizvodnja repe. 2007. godine je zabilježena najveća proizvodnja od 1,58 milijuna tona. Još 2014. zabilježena je proizvodnja od 1,39 milijuna tona, koja se zadnjih godina smanjila na tek nešto više od 750 tisuća tona.
Sve ovo ukazuje da je proizvodnja šećerne repe gotovo prepolovljena od ulaska u EU, odnosno ostvaren je ogroman pad od čak 47,3 posto.
Pokazatelj koji je izuzetno važan je prinos. Tako je u 2007. godini, kada je bilo najviše zasijano, prosječni prinos repe bio 46,1 t/ha. On je u 2014. narastao na 63,6 t/ha, te se zadnjih godina kreće uglavnom iznad 60 t/ha, da bi u 2016. godini dosegnuo 75,5 t/ha, što nas je svrstalo uz bok s najboljim EU zemljama proizvođačima šećerne repe. Zadnje tri godine prinos je ponovno pao ispod prosjeka EU. Šećerana repa je vrlo zahtjevna kultura koja traži veliko znanje i tehnološku disciplinu za podizanje prinosa i razine šećera u repi. U Hrvatskoj se repa gotovo uopće ne navodnjava pa proizvodni rezultati uvelike ovise o klimatskim uvjetima. Kako su suše zadnjih godina učestale, prinosi su nešto niži.
Hrvatska je jedna od 11 zemalja u EU u kojima se proizvodnju šećerne repe dodatno potiče proizvodno vezanim plaćanjima. Ministarstvo poljoprivrede je iz nepoznatih razloga 2016. smanjilo omotnicu za šećernu repu. Prosječna vrijednost potpore za 2015. bila je 2.900 kn/ha, 2016. je pala na 2.650 kn/ha, a za 2017. godinu dodatno je snižena na samo 1990 kn/ha.
Smanjivanje proizvodno vezanih potpora odmah se odrazilo na pad proizvodnih površina pod repom, te proizvodnju šećerne repe. Za 2018. godinu je proizvodno vezana potpora za repu ponovo podignuta na visinu 2.696 kn/ha.
Na ovom primjeru vidi se kako svaka odluka Ministarstva ima nesagledive posljedice za proizvodnju. Smanjenje potpore je odmah ostavilo posljedice i teško je takvu odluku opravdati. Ponajprije zbog toga što je šećer i nakon hrvatskog ulaska u EU ostao jedan od najznačajnijih hrvatskih izvoznih proizvoda. Za oporavak proizvodnje je potrebno uvijek više vremena nego kada, uslijed negativnih okolnosti i nepromišljenih i neutemeljenih odluka, dođe do pada.
Zbog urušavanja proizvodnje repe, te gubitaka primarnih proizvođača i industrije šećera, početkom 2019. Vlada RH osigurala je posebnu potporu po hektaru za proizvođače i to 20 milijuna kuna na godišnjoj razini, što je kroz tri godine ukupno 60 milijuna kuna. Tako će po hektaru, zajedno s ostalim potporama za proizvodnju šećerne repe, potpora iznositi više od 700 eura/ha.
Proizvodno vezane potpore za repu ovisno o godini dobiva 600 do 800 proizvođača.
Šećer godinama bio najznačajniji izvozni proizvod
Tradicija proizvodnje šećera iz repe u RH duga je više od 100 godina i bila je najprofitabilnija poljoprivredno-prehrambena proizvodnja, a šećer glavni izvozni proizvod u ukupnom izvozu hrane. Preradom šećera bave se kompanije koje su među najznačajnijim prehrambeno-prerađivačkim industrijama, koje su kroz desetogodišnje razdoblje investirale u tehnologiju, razvoj poslovanja, odnose s kooperantima te u suradnju sa znanstvenim institucijama, kako bi proizvodnju učinile konkurentnijom na europskom tržištu. Zato je ovaj sektor primjer dobre vertikalne integracije i suradnje primarnog i sektora prerade.
U proizvodnji šećera postizali smo uglavnom vrlo visoku samodostatnost koja je 2017. godine dosegnula čak 135 posto. No, zbog pada proizvodnje šećerne repe došlo je i do pada proizvodnje šećera. Proizvodnja šećera do ulaska u EU prosječno je bila oko 222.500 tona. Nakon ulaska, Hrvatska je imala proizvodnu kvotu u količini od 192.877 tona.
S obzirom na to da proizvodnja šećera pokazuje izrazito velike oscilacije, uvjetovane nizom čimbenika – od proizvodnje repe, cijena na svjetskom tržištu, do zaliha i mogućnosti šećerana da osiguraju dovoljne količine repe – proizvodnja se kretala od 111.000 tona u 2015. do 229.000 tona 2017. godine.
Prinosi u proizvodnji šećera u RH po hektaru su bitno napredovali zadnjih godina, ali i dalje postoji značajan prostor za unapređenje. Prinos je na razini 10 t/ha, što je slabiji rezultat od prosjeka EU , te bitno lošiji od najuspješnijih zemalja kao što su Nizozemska, Španjolska (15 t/ha) ili Velika Britanija, Francuska i Njemačka (14 t/ha). Rezultat kojemu se treba težiti je najmanje 14-15 tona čistog bijelog šećera po hektaru. Za naše uvjete je to dohvatljivo, ali je uvjet navodnjavanje uz primjenu svih suvremenih agrotehničkih metoda koje su danas dostupne. Sadržaj šećera u šećernoj repi koji ostvaruju naši proizvođači je 15%, stoga zaostajemo za prosjekom EU (oko 17%) i najuspješnijim zemljama koje se približavaju 18%. Uz ostvarivanje željenih prinosa može se ostvariti konkurentnost i u primarnoj proizvodnji i u preradi, osiguranje zarade te dugoročna opstojnost proizvodnje šećera pa i u uvjetima nižih cijena.
Šećer je prilikom ulaska u EU bio najznačajniji izvozni proizvod. Količine i vrijednost izvoza šećera su 2014. godine značajno narasle te smo tada imali izvoz od 91,64 milijuna eura. Tijekom 2015. i 2016. godine vrijednost izvoza je rasla, pa je primjerice 2016. ostvaren izvoz od 148,2 milijuna eura. No, od 2017. izvoz pada. Tako je 2017. pao na 98 milijuna eura, potom na 72 milijuna eura, da bi prošle godine ostvarena vrijednost došla na tek 53,59 milijuna eura. Vrijednost izvoza je značajnije uvjetovana smanjenjem cijena šećera nego količinom koje se izvoze.
Zbog svih navedenih činjenica šećer je na listi izvoznih proizvoda pao na trinaesto mjesto. Posebno veliki pad izvoza ostvaren je u Italiju gdje je 2016. izvezeno šećera za 62,35 milijuna eura, a 2018. oko 6 milijuna eura. Pad izvoza u Italiju najviše se odrazio na ukupni pad izvoza šećera.
Racionalizacija poslovanja zbog globalnih kretanja
Za potrebe svih triju proizvodnih pogona Hrvatske industrije šećera idealna bi bila proizvodnja repe na 28 do 30 tisuća hektara, koliko smo imali prije ulaska u EU.
S obzirom na nužnu racionalizaciju poslovanja i nedovoljne količine proizvodnje na području koje gravitira tvornici u Virovitici, najavljen je prestanak proizvodnje šećera od šećerne repe u toj šećerani. Takva odluka je očekivana i vjerujemo da će doprinijeti postizanju konkurentnosti i opstanku proizvodnje u uvjetima niskih cijena na EU i svjetskom tržištu.
Prosječna cijena šećera od repe u EU je bila u ožujku ove godine tek 375 eura za tonu, ali raste u odnosu na mjesec ranije i u odnosu na ožujak prošle godine. Trend blagog rasta je prisutan već od polovine prošle godine, ali je cijena i dalje vrlo niska. Prognoze su bile da će cijene šećera dalje rasti, no zbog pandemije koronavirusa moglo bi doći do smanjene potrošnje na globalnom nivou, a onda i do zaustavljanja očekivanog blažeg rasta cijena.
Snažan utjecaj na promjene na tržištu EU izazvalo je ukidanje proizvodnih kvota u listopadu 2017., kada je zabilježen enormni rast proizvodnje šećera u EU, dok su cijene pale na povijesno niske granice. Uz promjene na EU tržištu, došlo je do rasta proizvodnja kod najvećih svjetskih proizvođača Brazila i Indije koje proizvode šećer od trske te svojom proizvodnjom utječu na formiranje cijena. Čak 80 posto svjetskog šećera proizvodi se iz šećerne trske u tropskim i suptropskim klimama.
Do udara na sektor dovelo je i to što su posljednjih godina pokrenute kampanje za ograničenja potrošnje šećera i proizvoda s velikim udjelom šećera zbog zdravstvenih razloga, posebno pretilosti. Slijede i sve jači pritisci za dodatno oporezivanje proizvoda koji imaju veliki udio šećera. Ove godine su i u Hrvatskoj uvedene trošarine na bezalkoholna pića, uvjetovano udjelom šećera.
Svjetska potrošnja šećera zadnjih deset godina usporava, unatoč rastu populacije, a krajem 2018. godine svjetske zalihe šećera narasle su za 60 posto. To je doprinijelo značajnom padu cijena te je cijena bijelog šećera smanjena s 432,04 USD po toni 2017. godine na 343,30 USD po toni u 2018. godini.
Kako spasiti EU i hrvatski sektor šećera
U EU su značajne promjene uslijedile nakon što su ukinute proizvodne kvote na šećer. Proizvodnja šećera je u proizvodnoj 2017/2018 godini porasla za preko 20 posto, na 19,9 milijuna tona. Nakon toga se proizvodnja smanjuje na razinu prije ukidanja kvota od 16,6 milijuna tona. Paralelno s ovim procesom došlo je do rasta proizvodnje od skoro 25% u Indiji, koja je nakon Brazila drugi svjetski proizvođač. Sve navedeno dovelo je da značajnog pada cijena šećera na europskom tržištu i to značajnije nego se očekivalo samo zbog ukidanja proizvodnih ograničenja.
Države članice EU su takvim razvojem situacije izrazito zabrinute uslijed ekonomske održivosti sektora. Znatno ranije prije ukidanja kvota EU sektor šećera temeljito je restrukturiran uz potporu od čak 5,4 milijarde eura, što je omogućilo sektoru da se pripremi za ukidanje kvote. Na žalost, hrvatska industrija šećera nije tada bila uključena u ovo restrukturiranje jer još nismo bili članica EU.
Na razini EU čak je 147 šećerana zatvoreno nakon 2000. godine, a još 80 šećerana nakon 2006. godine. Danas se šećer u EU proizvodi u 19 država članica i 107 tvornica šećera. Unatoč tome što je sektor konsolidiran i što se postižu vrhunski rezultati u produktivnosti i kvaliteti šećera, te je značajno povećana konkurentnost, niske cijene dugoročno mogu negativno utjecati na cijeli sektor.
Jako veliki broj malih šećerana nije na visokoj razini prinosa te vlada velika zabrinutost kako će se dalje razvijati tržišna situacija, zbog čega se raspravlja o mjerama koje EU može poduzeti za osnaživanje proizvođača. Cilj ukidanja kvota bio je da EU od neto uvoznika postane neto izvoznik šećera, no sve okolnosti na ovom turbulentnom tržištu dovele su do velike nesigurnosti kod manjih proizvođača, među kojima je i Hrvatska.
Zato su i razumljive odluke Hrvatske industrije šećera, koja kroz racionalizaciju nastoji održati konkurentnost i proizvodnju, čemu bi trebale pomoći i državne intervencije i zadržavanje razina potpore, ali i nastojanje da se u ovu proizvodnju uključi veći broj proizvođača šećerne repe. Zato će biti zanimljivo pratiti daljnja kretanja i konsolidaciju ove industrije te proizvodnje kako na razini EU tako i kod nas.
