Proteklih dana objavljena je vijest kako se prodaje tvornica za preradu soje „Sojara“ u Zadru, nakon što je dugo vremena bila izvan funkcije. Ova vijest izaziva pozornost jer u Hrvatskoj raste proizvodnja visokokvalitetne soje, koju, na žalost, izvozimo neprerađenu te nakon toga uvozimo stočnu hranu za naše potrebe. Hrvatskoj je poljoprivredi važno da ima vlastitu tvornicu za preradu soje pa se opravdano postavlja pitanje hoće li se naći kvalitetan kupac za Sojaru Zadar koji će je staviti u funkciju te unaprijediti cijeli ciklus proizvodnje, ali i prerade soje u RH. Važno bi bilo domaću soju prerađivati u vlastitom pogonu te ju potom usmjeriti prema domaćem stočarstvu i izvozu proizvoda dodane vrijednosti, koji donose bolju zaradu od izvoza sirovine.
Soja je jedna od rijetkih poljoprivrednih kultura koja je zadnjih godina u Hrvatskoj doživjela značajno povećanje žetvenih površina, raste proizvodnja, ali se ostvaruje i značajan rast prinosa, odnosno produktivnosti proizvodnje po hektaru površine. U proizvodnji soje konkurentni smo i na EU tržištu, koje ima velikih deficita u ovoj proizvodnji.
U EU samo je tri posto obradivih površina namijenjeno proizvodnji proteinskih usjeva (od kojih je najvažnija upravo soja) te se uvozi više od 75 % bjelančevina biljnog podrijetla, ponajprije iz Brazila, Argentine i SAD-a. EU provodi mnogobrojne inicijative kako smanjiti iznimnu ovisnost Unije o uvozu proteinskih usjeva, koji se uglavnom upotrebljavaju za hranu za životinje. Nesigurnost u opskrbi nosi velike rizike, osobito za sektor stočarstva u EU jer dolazi do znatnog povećanja nestabilnosti cijena na međunarodnom tržištu.
Soja je najznačajnija svjetski rasprostranjena uzgojena leguminoza. Sve više rastu površine pod sojom te je sve veća potrošnja soje diljem svijeta. Posebno raste potražnja u Kini pa to može utjecati i na stabilnost tržišta Europske Unije. U EU najznačajniji proizvođači su Italija, Rumunjska i Francuska, a u našoj regiji veliki proizvođač ove kulture, pored Hrvatske je i Srbija.
Jedno od iznimno značajnih pitanja i izazova za EU je to što je većina soje koja se uvozi u Europsku uniju, posebno iz Sjeverne i Južne Amerike, dobivena iz genetski modificiranih usjeva te su europski potrošači nepovjerljivi prema toj tehnologiji, zbog čega postoji veliki interes za lokalnu proizvodnju koja ne sadrži GMO.
Mnogi proizvođači i prerađivači soje, proizvođači hrane za životinje, ali i predstavnici prehrambene industrije (proizvođači mesa, mlijeka, jaja i drugi korisnici proizvoda od soje), pa i trgovački lanci te druge relevantne institucije, podržavanju održive sustave u proizvodnji soje bez GMO.
U takvim okolnostima proizvodnja soje u RH značajno raste. Površine pod sojom su se u zadnjih pet godina povećale s 44. 000 ha na gotovo 90.000 ha. Službeni podaci pokazuju da je proizvodnja soje s nešto manje od 90.000 tona narasla u 2016. godini na preko 240.000 tona te da proizvodnja i dalje raste. U 2019. godini očekuje se da bi ukupna proizvodnja, u odnosu na prethodnu godinu, mogla rasti za novih 36 % te premašiti urod od preko 330.000 tona.
Hrvatska proizvodnja soje je iznad domaćih potreba i bilježimo rast samodostatnosti koji je u 2017. godini bio čak 597 %, odnosno prosjek za razdoblje 2010/2017. bio je 300 %. Najveći dio površina pod sojom je u Vukovarsko-srijemskoj županiji (34%), slijedi Osječko-baranjska županija (20%) te Virovitičko-podravska županija (14%).
U 2017. godini izvezli smo 231.620 tona soje u vrijednosti 89.237.141 Eura, a istodobno smo uvezli 151.142 tone pripravaka za prehranu stoke u vrijednosti od 128.130.180 Eura. Ova krajnje pojednostavljena usporedba, koja ne uključuje i mnogobrojne druge proizvode više dodane vrijednosti na bazi soje koje uvozimo, a da ne govorimo o proizvodima stočarstva (mlijeka i mesa), dovoljno govore koliko je veliki interes Hrvatske da svu proizvedenu soju zadrža na domaćem tržištu te preradi u proizvode dodane vrijednosti. Pogotovo jer je ukupna količina proizvedene soje u Hrvatskoj non-GMO i izuzetne je kvalitete.
S druge strane, kao što smo već i napomenuli, za stočnu hranu koja se uvozi u Hrvatsku i koja je temelj prehrane našeg stočnog fonda, ne možemo reći da je genetski nemodificirana, budući da se najveći dio stočne hrane u svijetu proizvodi upravo od genetski modificirane soje.
EU snažno podupire jačanje proizvodnje i prerade soje i drugih proteinskih usjeva. Tako je Europski parlament donio u travnju 2018. godine izvješće u kojem je pozvao na izradu Europske strategije za promicanje europskih proteinskih usjeva. Traži se sve više kvalitetne krmne smjese za prehranu životinja (kod koji 40 % sastava čini soja), a sve je učestalija zamjena proteina životinjskog podrijetla biljnim, kod ljudske prehrane. Tržište hrane biljnih bjelančevina za proizvodnju hrane bilježi dvoznamenkasti rast.
Proteinski usjevi imaju ključnu ulogu u međusektorskim pitanjima povezanima s diversifikacijom usjeva, održivim upravljanjem tlom i ciklusom hranjivih tvari, koji su isto tako predmet istraživanja i inovacija. U svim tim aktivnostima i trendovima, struka i poljoprivrednici nastavit će usmjeravati aktivnosti istraživanja i inovacija u okviru prijedloga za program Obzor Europa i budućnost ZPP-a.
Istraživanje i inovacije mogu povećati konkurentnost tih usjeva, a za što je ključno da se paralelno razviju tržišne mogućnosti, usklade lanci opskrbe i poboljšaju tehnike uzgoja. Mnogobrojne zemlje članice uspostavile su nacionalne planove za potporu uzgoju proteinskih usjeva (Njemačka, Poljska, Francuska, Austrija).
Na nadnacionalnoj razini, u srpnju 2017. godine, čak je 14 država članica potpisalo „Europsku deklaraciju o soji” , kojom su se obvezale da će promicati održivu proizvodnju soje na prikladnim područjima u Europi, uključiti soju u različite plodorede i razviti održivo tržište soje i ostalih mahunarki u Europi.
Potpisnici su se obvezali da će poduzeti mjere kao što su promicanje zdrave i održive prehrane uporabom biljnih bjelančevina, poticanje preciznijeg hranjenja stoke, smanjenje ovisnosti o uvezenoj soji učinkovitijom uporabom europskih izvora bjelančevina i jačanje potpore namijenjene certificiranju soje proizvedene na održiv način.
Valja istaknuti da je Hrvatska u siječnju 2013. potpisala Deklaraciju Dunav soja, deklaraciju o suradnji koju je sastavila udruga Dunav Soja, čije su potpisnice zemlje kroz koju protječe Dunav. Cilj inicijative koja povezuje zemlje srednje Europe jest da europski potrošači povećaju potražnju za hranom dobivenom iz domaće GMO-free soje, a u okviru toga je projekta u dunavskoj regiji sojom planirano zasijati 1,8 milijuna hektara. Od zemalja u okruženju, soja se najviše proizvodi u Srbiji, 645.000 tona, a na drugom je mjestu Hrvatska. Najbolji prinosi ostvareni su u Srbiji, 3,29 tone po hektaru te u Hrvatskoj – tri tone.
Hrvatska je zadnjih godina uvelike napredovala u ovoj proizvodnji i ima daljnje mogućnosti za razvoj ove kulture, prostora ima i za povećanje prinosa, za što bi bilo logično osigurati veće poljoprivredne površine i korištenje suvremenih digitalnih alata u funkciji povećanja prinosa i proizvodnje.
Također je važno za kvalitetno upravljanje ratarskim kulturama, pa i sojom, imati dovoljno tehnički opremljenih skladišta, silosa i tehnologiju za obradu. Jedino tako nećemo biti samo proizvođači sirovina. U tom smislu, stavljanje u funkciju proizvodnje Sojare u Zadru imalo bi itekako važnu ulogu u razvoju ovog segmenta proizvodnje.
Prema predviđanjima i projekcijama SMARTER-a, uz zadržavanje proizvodnje u Zadru, najbolji učinak u daljnjem razvoju proizvodnje soje, ali i njene kvalitetne prerade te izvoza proizvoda dodane vrijednosti od soje, za Hrvatsku bi imala izgradnja tvornice za preradu soje na Dunavu. Na ovaj bi se način plovnim putem i drugim kanalima transporta, ovi proizvodi dodane vrijednosti brzo i jeftinije našli na tržištima koji imaju strašno veliku potrebu za ovom proizvodnjom. O tome je važno već sada strateški promišljati i krenuti u nova ulaganja.
