Hrvatska poljoprivreda, u posljednje vrijeme, uglavnom je prisutna u medijima u kontekstu nesamodostatnosti proizvodnje za vlastite potrebe i s tim povezane niske konkurentnosti, prvenstveno uzrokovane niskom proizvodnosti u sektoru.
Ono o čemu se nedovoljno govori jedna je grana poljoprivredne proizvodnje – ratarstvo, grana u kojoj smo samodostatni, čak štoviše, ratarska proizvodnja daje jedan od vodećih izvoznih proizvoda Hrvatske, a to su žitarice i soja.
Brojke o izvozu potvrđuju da je Hrvatska u proizvodnji pšenice, kukuruza, ječma, soje, suncokreta, pa i uljane repice konkurentna, što znači da su poljoprivredni proizvođači u stanju proizvesti kvalitetan proizvod po konkurentnim cijenama i ravnopravno se takmičiti na globalnom tržištu commodity roba.
No, kakva je zapravo situacija u ovoj proizvodnji? Ima li prostora za napredak? Odgovor je da.
A to će u ovoj analizi pokazati rezultati najboljih, onih koji već odavno proizvode uz primjenu vrhunskih tehnologija i znanja te tako potvrđuju činjenicu da i u ovoj proizvodnji postoje veliki neiskorišteni potencijali i prostor za povećanje proizvodnosti i konkurentnosti.
A kada bi još, kroz korištenje tako proizvedene sirovine (bilo uljarica, bilo žitarica) uspjeli u vertikalnom lancu vrijednosti (primarno kroz stočarstvo) povećati ukupno proizvedenu vrijednost, vrijednost ukupne hrvatske poljoprivrede vrlo brzo bi se multiplicirala.
Kako stojimo danas?
Najvažniji izvozni proizvod ratarstva – kukuruz, hrvatski su poljoprivrednici u 2020. godini zasijali na površini od 258.000 hektara, a očekivani prosječni prinos je 8,8 t/ha (prema izvoru DSZ-a – Statistički bilten) čime će Hrvatska raspolagati sa preko 2.270.000 tona kukuruza.
Kako se, nažalost, zbog devastacije stočarstva domaća potražnja za kukuruzom u posljednjih 10-ak godina smanjila, zasijane površine pod kukuruzom u tom su razdoblju također pale, za čak 18%, no uslijed povećanja prosječnog prinosa, došlo je do nešto manjeg pada (oko 10%) ukupno proizvedenih količina.
Graf 1. Prosječni prinos kukuruza u RH i usporedba s prosječnim prinosom u EU 27 za razdoblje od 2008. – 2020. godine, izražen u t/ha
Izvor: EU Komisija
Ono što pokazuje graf 1. jest da smo u ovoj kulturi, poglavito u posljednje 3 godine, daleko bolji od prosjeka EU 27, i osim u godinama s izrazitim vremenskim ekstremima, Hrvatska je od ulaska u EU 2013. godine, po prinosu kukuruza po hektaru – ili u prosjeku ili iznad prosjeka EU.
Otvaranje europskog tržišta za hrvatske poljoprivredne proizvode omogućilo je kretanje proizvodnje prema globalnoj potražnji, a znatno manje prema unutarnjoj potražnji, ali je donijelo i svjetsku cijenu kao razinu otkupnih cijena u RH.
Trendovi u proizvodnji i izvozu nameću zaključak da hrvatska poljoprivreda u ovoj proizvodnji, uz prirodne potencijale, ima i znanje i tehnologiju kojom je u stanju proizvesti konkurentan proizvod.
Ima li prostora za napredak? Evo gdje smo u usporedbi s najboljima u EU
Graf 2. Usporedba prosječnog prinosa kukuruza u RH s prosječnim prinosom najboljih EU zemalja za razdoblje od 2008. – 2020. godine, izražen u t/ha
Izvor: EU Komisija
ZAKLJUČCI
- Najbolji u ovoj proizvodnji ne pokazuju toliko ekstremne oscilacije u prinosima, što je rezultat bolje tehnologije, iako se i u njihovom slučaju vidi da proizvodnja značajno ovisi o vremenskim uvjetima
- Posljednje tri godine Hrvatska je po rezultatima proizvodnje uspjela dostići poslovično dobre Francuze, ali smo još daleko od relativno stabilne i kontinuirane proizvodnje po hektaru, kao što je to u Španjolskoj ili Grčkoj, odnosno u nama susjednoj Austriji. Očito su znanje, tradicija, i dugogodišnja primjena odgovarajućih tehnologija, ali i stabilniji vremenski uvjeti u mediteranskom pojasu posljednjih godina, njihove proizvodnje učinili stabilnijima, i doveli ih do prosjeka od čak 12 t/ha, odnosno gotovo da nema godine u kojoj navedene zemlje ne ostvare 9 t/ha proizvedenog kukuruza.
Kada ovome dodamo činjenicu da sve ove zemlje, vrhunski proizvođači kukuruza, oplode ovaj proizvod kroz stočarstvo, jasno je da je ukupna vrijednost njihove poljoprivredne proizvodnje daleko veća od one koja se ostvaruje u Hrvatskoj.
- Da postoji ozbiljan prostor za napredak u Hrvatskoj, pokazuju i podatci iz naše ankete koji govore da je već u ovoj godini bilo proizvođača sa prinosom od 16 tona po hektaru, a prema podatcima Smartera, veliki proizvođači, koji raspolažu sa znanjem i optimalnom tehnologijom, u posljednje 4 godine imaju prosjek prinosa između 11-13 tona po hektaru.
Tablica 1. Najbolji prinosi ratarskih kultura po hektaru 2017. – 2020. godina u Hrvatskoj
Izvor: Obrađeni rezultati Ankete koju je proveo Smarter na uzorku vodećih kompanija u poljoprivredi RH
Slične rezultate dobivamo i analizom proizvodnih prinosa pšenice, gdje najbolji u Hrvatskoj već nekoliko godina bilježe prosječne prinose od 10 tona po hektaru.
Iz analize je jasno da za ostvarenje strateških ciljeva hrvatske poljoprivrede, a to je podizanje vrijednosti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, još uvijek ima velikog prostora i kroz podizanje proizvodnosti u ratarskom sektoru, a onda posljedično kroz to i u stočarstvu, odnosno proizvodnji mesa i mlijeka.
Što najbolji u Hrvatskoj rade drugačije?
Osim veličine parcela koje obrađuju, oni raspolažu najmodernijom tehnologijom, koriste najbolje sjeme, zaštitu, te znanje koje im omogućuje poštivanje optimalnih rokova i načina obrade tla, a posljedično kao rezultat svega imaju najbolje prinose.
Prijenos znanja i edukacija poljoprivrednika morala bi biti jedna od glavnih aktivnosti u strateškim akcijskim planovima razvoja hrvatskog ratarstva u budućem razdoblju.
Suncokret i soja – po prinosima iznad prosjeka EU 27
U ovoj analizi moramo izdvojiti i dvije ratarske kulture – suncokret, glavnu hrvatsku uljaricu, te proteinsku kulturu – soju, u čijim proizvodnjama smo, po prinosima, posljednjih godina iznad prosjeka EU 27.
Suncokret je kultura koja u kontinuitetu od 12 godina bilježi prosječno ostvarene prinose u Hrvatskoj iznad prosjeka EU 27, s tim da su se posljednjih godina ozbiljno povećavale i površine zasijane suncokretom.
Graf 3. Prosječni prinos suncokreta u RH s usporedbom prosječnog prinosa suncokreta u EU 27 za razdoblje od 2008. – 2020. godine, izražen u t/ha
Izvor: EU Komisija
Suncokret je, također kultura vezana na prerađivačke kapacitete, nedostatak kojih, u Hrvatskoj, u osnovi limitira proizvodnju, odnosno viškove suncokreta usmjerava prema izvozu, što dugoročno nije optimalno.
Ostatak u proizvodnji suncokretovog ulja – suncokretova sačma ili pogača, također je vezana uz proizvodnju stočne hrane čija je proizvodnja u Hrvatskoj smanjena, zbog već spomenutog pada stočarstva.
Graf 4. Usporedba prosječnog prinosa suncokreta u Hrvatskoj sa zemljama s najvišim prosječnim prinosom suncokreta u EU za razdoblje 2008. – 2020. godine, izraženo u t/ha
Izvor: EU Komisija
Graf 4. pokazuje da smo u odnosu na pet najboljih zemalja u EU, po prinosu suncokreta u posljednjih pet godina najbolji i da u ovoj proizvodnji možemo biti izuzetno konkurentni, te da uz stabilizaciju i rast potražnje, kao i smanjene oscilacije u cijeni, možemo konkurirati i u izvozu, i to ne samo sirovine, već i ulja, te stočne hrane.
To potvrđuju i najbolji u Hrvatskoj i u ovoj proizvodnji, čiji prosječni prinosi daleko premašuju prosjek od 3 tone po hektaru, te su već na 4,5 tone po hektaru, odnosno u posljednje 4 godine ne bilježe prinos ispod 4 tone po hektaru.
Očekujemo da bi ovi najbolji proizvođači, kroz dugoročnu suradnju i kooperaciju sa malima, prijenosom znanja i tehnološkom pomoći, mogli pozitivno utjecati na ostale proizvođače, a time podići prosječne rezultate, odnosno posljedično i zasijane hektare.
No, i u ovoj grani nužno bi bilo, za rast proizvodnje i veće novostvorene vrijednosti, uložiti u modernizaciju i proširenje kapaciteta prerade, jer količina ukupno proizvedenog suncokreta od 111.000 tona, koliko ga je Hrvatska proizvela u 2020. godini, nije dovoljna za optimalno iskorištenje kapaciteta prerade, odnosno njene rentabilne rezultate.
Kako potencijal za konkurentnu proizvodnju sirovine postoji, a postoji i tržište ulja, odnosno sačme, ovo je sigurno jedan od smjerova kojim bi vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje mogla dodatno rasti, poglavito ukoliko bi se i suncokretova sačma koristila u proizvodnji stočne hrane, odnosno domaćeg mesa.
Soja
Tablica 2. Proizvodnja, površina i prinos soje u RH, te prinos soje u EU 27 u razdoblju od 2008. – 2020. godine
Izvor: EU Komisija
Soja je, kao kultura u periodu od 2012. godine, kada smo proizveli svega 97.000 tona domaće soje, zahvaljujući europskom projektu DUNAV-SOJA i vezano na to posebnim potporama za sjetvu NON-GMO soje, doživjela renesansu, što posljednje tri godine potvrđuje rekordno proizvedena količina soje u Hrvatskoj, od preko 240.000 tona.
Trend u kretanju proizvodnje soje samo dokazuje činjenicu da se u samo pet godina može preokrenuti i podići, čak udvostručiti proizvodnja određene poljoprivredne kulture, kada to postane strateški cilj te se za njegovo ostvarenje ulože odgovarajuće i kontinuirane potpore.
Na našu žalost, ovo je bio strateški cilj EU, a Hrvatska je samo pokazala da puno bolje sluša i provodi europske ciljeve od svojih vlastitih.
Graf 5. Prosječni prinos soje u RH sa usporedbom prosječnog prinosa soje u EU za razdoblje od 2008. – 2020. godine, izraženo u t/ha
Izvor: EU Komisija
Uz prosječni prinos (graf 5) koji je gotovo u EU prosjeku, tvrdimo da je proizvodnja NON-GMO soje jedna od kultura budućnosti za hrvatsko ratarstvo.
Kada se u ovoj kulturi uspoređujemo s pet najboljih zemalja u EU, jasno je da se, osim vremenskih uvjeta (koji bitno utječu na urod), Hrvatska posljednjih godina ravnopravno nosi s najboljima, poglavito susjednom Austrijom, koja je također GMO-FREE proizvođač soje, a nalazimo se u sličnoj vremenskoj zoni.
Graf 6. Usporedba prosječnog prinosa Hrvatske sa zemljama s najvišim prosječnim prinosom soje u EU za razdoblje 2008. – 2020. godine, izraženo u t/ha
Izvor: EU Komisija
Rezultati najboljih proizvođača soje u Hrvatskoj, od prosječno 3,4 tone po hektaru, u posljednje 4 godine, s maksimumom od preko 5 tona po hektaru, samo potvrđuju našu tezu o ogromnom potencijalu proizvodnje NON-GMO soje koju Hrvatska ima.
Na žalost, za razliku od Austrije, Hrvatska nema pogon za preradu soje, ona se gotovo sva izvozi i to baš u susjednu Austriju, osim manjih količina koje se tostiraju.
Izgradnja sojare na Dunavu sigurno bi doprinijela podizanju domaćih količina proizvodnje soje, poglavito jer će cijena ove kulture i u budućnosti biti stimulativna u okviru Europske zelene politike.
Proizvodnja stočne hrane na bazi NON-GMO soje, odnosno proizvodnja domaćeg mesa na toj osnovi, diferencirala bi hrvatski stočarski proizvod od ostatka konkurencije i omogućila nam lakši izvoz.
Za realizaciju ove strategije potrebno je izgraditi novi kapacitet za preradu soje, jer je to jedini način da se domaći proizvod ratarstva oplemeni kroz sljedeću kariku u lancu vrijednosti, te da se na kraju ciklusa dobije proizvod veće vrijednosti i time podigne ukupna vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje.
Ovom analizom htjeli smo pokazati da hrvatsko ratarstvo već danas ima, zbog svoje konkurentnosti, potencijal za podizanje dodane vrijednosti u cjelokupnom lancu vrijednosti u preradi, te bi kao takvo moralo biti osnova za izradu budućih strateških akcijskih planova u poljoprivredi i proizvodnji hrane.
Naravno, preduvjet za to bila bi i izgradnja preradbenih kapaciteta, kako se ne bi sveli na izvoznika jeftine sirovine, a uvoznika skupih finalnih proizvoda, mesa, mlijeka i pekarskih proizvoda.
Rezultati najboljih u ratarskoj proizvodnji, dodatno pokazuju, da ni ovdje svi potencijali nisu iskorišteni, te da je transfer znanja i tehnologije i ovdje potreban i nužan.
