Gotovo svi su se složili da poslije koronavirusa ništa neće biti isto!
Ovakav zaključak ilustrira i nedavno provedeno istraživanje stavova potrošača o odnosu prema domaćoj industriji hrane (koje je provela Agencija IPSOS PULS, a na zahtjev jedne od komercijalnih televizija u Hrvatskoj), pokazalo je da čak 60% ispitanika smatra da hrvatska prehrambena industrija mora biti prva strateška odrednica hrvatskoga gospodarstva ubuduće.
Koliki je značaj ovog podatka ilustrira i činjenica da je tek na drugom mjestu turizam, sa 17% glasova svih ispitanika.
Rezultat istraživanja ne začuđuje, jer je trenutna pandemija te s njom povezana samoizolacija i zatvaranje granica, u velikoj mjeri otežala trgovinske tokove, ali i podigla podozrenje kod potrošača, kada se radi o dostupnosti, sigurnosti i kvaliteti hrane.
Naime, na drugo pitanje, koliko im je važno porijeklo hrane, prije i sada, nakon koronavirusa, najviše, čak 39% svih ispitanih, ističe da im je sada važnije da je hrana hrvatskog porijekla, a što zajedno sa 49% onih koji su uvijek smatrali domaće porijeklo važnim, čini čak 88% ispitanih.
Sve ovo znači da postoji konsenzus i opće raspoloženje potrošača da žele konzumirati domaću hranu, jer u nju imaju daleko više povjerenja.
Iz ovog istraživanja, važno je još izdvojiti da je kriza s virusom povećala broj onih koji čitaju deklaracije na proizvodima za čak 19%, a preko 30% ispitanih sada obraća pažnju i na oznake – Hrana s hrvatskih farmi i slično.
Ono što bi domaćoj prehrambenoj industriji posebno trebalo ići u prilog jest činjenica da preko 60% ispitanika smatra da je razlog za izbor domaćeg – bolja kvaliteta domaćeg proizvoda.
Svi ostali, tzv. širi ekonomski i patriotski razlozi, u drugom su planu (kao npr. poticanje domaćega gospodarstva, zapošljavanje itd.)
U trenutnim okolnostima, posebno treba izdvojiti i stav da je 40% ispitanika uvjereno da je domaća hrana i zdravija!
A kakva je zapravo hrvatska prehrambena industrija? Koje su njezine snage?
Koje su njezine slabosti? I što su njezini strateški potencijali i prilike?
Prehrambena industrija Hrvatske po svojim je pokazateljima već zapravo strateška gospodarska grana.
Naime, s 3,2% doprinosa hrvatskom BDP-u, što je najveći doprinos od svih grana prerađivačke industrije, kao i udjelom u ukupnoj zaposlenosti od 3,6%, ona je po svojim ekonomskim značajkama, već strateška.
Ovo dodatno potvrđuju podatci da u ukupnom BDP-u prerađivačke industrije hrana i piće čine čak 25% (prema podacima iz 2018. godine).
Ova industrija je i veliki izvoznik, s preko 10% ukupnog robnog izvoza prerađivačke industrije, a od 2010. godine do danas, jedna je od rijetkih industrijskih grana koja bilježi rast, usprkos smanjenju cijena.
Snaga ove industrije je u njezinoj stabilnosti, izdržljivosti, znanju i sposobnosti prilagodbe modernim tehnologijama te promjenama u tržišnom okruženju.
Jedna je od rijetkih industrija koja se nakon ulaska na otvoreno tržište EU-a uspjela prilagoditi, između ostalog i kroz kontinuirani porast proizvodnosti rada. Nadalje, prema analizama Ekonomskog instituta u Zagrebu (Buturac, 2018. godina), ona ima treći po veličini multiplikativni učinak na ukupni BDP i zaposlenost. To znači da na jedan milijun uloženih kuna u prehrambenu industriju, dobivamo 1,96 milijuna kuna rasta hrvatskog BDP-a.
To su snage!
Gdje je slabost i prostor za strateški zaokret?
Uz sve druge slabosti koje proizlaze iz ekonomije obujma – malo tržište, nedovoljna koncentracija i regionalizacija, nedovoljno investiranje, itd. – ovdje ćemo se koncentrirati na, po našem mišljenju, najveću stratešku dugoročnu slabost hrvatske industrije hrane.
Naime, kao što smo istaknuli, proizvodnja hrane kao industrija velik je izvoznik, ali ona je još i veći uvoznik, tako da industrija hrane i pića ostvaruje u kontinuitetu vanjskotrgovinski deficit.
Koji su razlozi?
Usprkos znanju, dugogodišnjoj tradiciji i ulaganju u razvoj, prehrambena industrija nije u prošlosti ulagala i ne ulaže dovoljno u proizvodnju vlastite sirovine, odnosno ne koristi u tom dijelu velike potencijale koje ima hrvatska poljoprivreda.
Možda bi opravdanje za ovakvo stanje mogli tražiti u činjenici da je naša prehrambena industrija dočekala ulazak na otvoreno tržište EU-a i izloženost globalnoj konkurenciji nespremna, te da je morala ulagati ogromne napore da se u kratkom roku prilagodi novim tržišnim okolnostima, a odnos prema nabavi sirovine prepustila je isključivo tržišnim uvjetima.
No, mislimo da je došlo vrijeme ZAOKRETA i u Strategiji prehrambene industrije, te da bi uz aktivnu ulogu Ministarstva poljoprivrede u sljedećem desetljeću, domaću prehrambenu industriju trebalo okrenuti razvoju vlastite domaće sirovine.
Koliki bi mogli biti ukupni benefiti takve strateške orijentacije, pokazuje i činjenica da bi na taj način industrija hrane direktno doprinijela rješavanju najvažnijih strateških izazova hrvatske poljoprivrede, a to su: podizanje konkurentnosti, osiguravanje pristupa tržištu, a onda i podizanju ukupne vrijednosti u poljoprivredno-prehrambenom lancu.
Vrlo su rijetki primjeri vertikalnih lanaca proizvodnje u Hrvatskoj (npr. proizvodnja piletine, vertikalna integracija proizvodnje mesa u Fortenova grupi), ali oni potvrđuju pravilo, jer su upravo te industrije izrasle u najveće i najstabilnije sustave.
Naime, i ova kriza je pokazala da je osiguranje i dostupnost vlastite kvalitetne sirovine ključ stabilnosti i ekonomske održivosti svake industrije hrane.
Relativno mala vertikalna integriranost naše industrije hrane u domaću poljoprivredu, obezvređuje i vrijednost poljoprivredne proizvodnje, a i dugoročno je čini nekonkurentnom.
Stoga je tvrtka SMARTER u svojoj Strategiji razvoja hrvatske poljoprivrede, kao jednu od najvažnijih mjera za podizanje konkurentnosti cijelog poljoprivredno-prehrambenog sektora, predložila jaču vertikalnu integraciju poljoprivredne proizvodnje i prerade hrane, s ciljem podizanja ukupne dodane vrijednosti na kraju lanca proizvodnje.
Ovaj cilj, kao što je pokazalo navedeno istraživanje, nakon korona-krize, neće biti važan samo zbog nespornih ekonomskih benefita, nego jednako tako zbog povjerenja potrošača u domaće porijeklo proizvoda!
Potrošač će iz ove zdravstvene krize izaći, i već izlazi, sa svijesti o važnosti zdrave i kvalitetne domaće hrane, ali one koja će to zaista moći dokazati, i to prvenstveno sljedivošću od hrvatskog polja do stola!
Stoga bi jedinstven dio ZAOKRETA U POLJOPRIVREDNOJ POLITICI morao biti i ZAOKRET U INDUSTRIJI HRANE koja se mora dugoročno jače vezati na domaću sirovinu, time smanjiti ovisnost o uvozu, i osigurati veću dodanu vrijednost za sve.
Svi dionici u ovom lancu imaju svoj dio odgovornosti, ali daleko najveću i vodeću imaju nositelji poljoprivredne politike. Svojom ulogom u usmjeravanju i modeliranju politika i odnosa poljoprivrednih proizvođača i prerađivača mogu i moraju doprinijeti ovom strateškom zaokretu!
Ovo će biti i najbolji odgovor na sve već iskazane preferencije u stavovima hrvatskih potrošača.
