Nedavno smo bili svjedoci niza objava o tome da Svijetu globalno prijeti nestašica pšenice u 2020. godini. No, je li to zaista točno i nije li se tu radilo samo o kratkoročnom poremećaju?
Naime, iako i dalje na Covid-19, prvenstveno gledamo kao na zdravstvenu ugrozu, globalna pojava ovog nepoznatog virusa, kao i jedini način efikasne borbe koji protiv njega poznajemo, a to je karantena, odnosno izolacija; pojedinca, obitelji i država, dovela je već do ogromnih potresa u ekonomijama pojedinih, pa i najvećih država, ali i do velikih šokova u međunarodnoj trgovini, odnosno u kretanjima globalne ponude i potražnje, a onda i do ogromnih i neočekivanih promjena u burzovnim cijenama commodity roba, izazvanih naprasnim neravnotežama u globalnoj i regionalnog ponudi i potražnji za glavnim burzovnim robama.
U sektoru energije, to se događa s naftom, no najviše potresa u sektoru hrane izazvala je odluka Rusije, Kazakhstana i Uzbekistana da ograniče izvoz svojih zaliha pšenice, uvođenjem kvota, odnosno čuvanjem vlastite pšenice pravdajući to potrebama domaćeg stanovništva u uvjetima ugroze Covidom-19.
Naravno, prva reakcija na ovakvu odluku 4.-og po veličini proizvođača pšenice na svijetu, bila je procjena o mogućoj nestašici, odnosno porastu cijene pšenice, no situaciju su iskoristile zemlje EU, kojima je njihov odličan logistički položaj omogućio izvoz viškova pšenice, uz konkurentnu cijenu, te su time supstituirale nedostatak ruskog izvoza.
Nadalje, najviše potresa na tržištu pšenice izazvano je ogromnim skokom potražnje za brašnom u svim zemljama ugroženim virusom Covid-19, i to poglavito tijekom ožujka, kada su prema podatcima izvještaja Sosland-a, police sa brašnom u supermarketima doslovno opustošene, što je stvorilo kratkoročni pritisak na potražnju za mlinarskim proizvodima. Već u sljedećem mjesecu i taj poremećaj je izravnan smanjenjem potražnje do kojeg je došlo zbog stvorenih zaliha, te zbog smanjenja potražnje u HoReCa kanalu, velikim pekarama i konditorskoj industriji.
A što je zapravo istina o pšenici? Postoji li stvarno globalni rizik nestašice?
Postoji li rizik od nestašice u Hrvatskoj?
Prema svim postojećim saznanjima, unatoč Covidu-19, to se ne bi trebalo dogoditi!
Naime, prema podatcima USDA-a iz 4. mjeseca 2020. godine, globalne su zalihe pšenice na povijesno maksimalnim razinama, zahvaljujući naravno i usporavanju međunarodne trgovine, i to ne toliko zbog ograničenja izvoza koje su uvele pojedine zemlje, koliko zbog usporavanja trgovine izazvanog transportnim i logističkim problemima uzrokovanih virusom.
No, unatoč tome, glavne zemlje uvoznice (Egipat, Indonezija) osigurale su dovoljne zalihe i buduća potražnja za pšenicom ne bi trebala doživjeti veće neravnoteže.
Naime, prema podatcima i analizi USDA-a u jesen 2019. godine globalno je zasijano preko 1 milijun hektara pšenice više u odnosu na 2018. godinu, a procjena uroda predviđa rast od 4,51% ukupne količine proizvodnje pšenice u odnosu na prethodnu godinu.
Najveći proizvođač pojedinačno je Kina, a slijede ju Indija, SAD i Rusija. No, ako promatramo EU kao cjelinu, onda je upravo ona prvi najveći proizvođač pšenice na svijetu, sa Francuskom kao predvodnicom, a sa prosječnim prinosom od 5,91 t/ha (2018. godina) predvodnica je svjetske proizvodnje.
No, usprkos tome što zajedničko EU tržište ima ogromne viškove pšenice, pitanje je da li je Hrvatska ugrožena?!
Za razliku od ostalih poljoprivrednih kultura, pšenica je jedna od rijetkih gdje Hrvatska stoji dobro, odnosno gdje smo samodostatni i vlastitom proizvodnjom relativno konkurentni, što za posljedicu ima svake godine izvoz značajnih količina pšenice.
Naime, Hrvatska ima prosječni prinos pšenice od 5,5 t/ha (2019. godina) i time je gotovo na razini prosjeka EU zemalja, a sa zasijanih 136.000 hektara u jesen 2019. godine, za sada očekuje normalan urod od blizu 750.000 tona.
Kako su potrebe Hrvatske za pšenicom na razini od oko 400.000 tona, za očekivati je da će se razlika izvesti, kao što je to bilo i 2019. godine, kada je izvezeno 360.697 tona pšenice, od ukupne proizvodnje te godine, koja je bila 770.000 tona.
Naime, hrvatski ratari su i dalje zainteresirani za sjetvu pšenice, jer ona u proteklih 10-ak godina ima jednu od najstabilnijih cijena, a nakon skoka cijene koja se dogodila u prošloj financijskoj krizi (2009. godine), cijena pšenice u cijelom ovom periodu nije se spuštala ispod 1,00 kn/kg, te se kretala od 1,03 kn/kg u 2016. godini, do čak 1,72 kn/kg pšenice u 2011. godini.
Ovdje govorimo o prosječnoj cijeni pšenice na razini jednogodišnjeg uroda. Relativno visoka razina cijena, kao i 10-godišnja stabilnost cijena pšenice, bila je dobra osnova za izvoz.
Naša je prednost kao izvoznika i činjenica da su nam najveći tradicionalni kupci pšenice zemlje u našem najbližem okruženju: Italija, BiH, Austrija i Slovenija.
No, istovremeno Hrvatska i u proizvodnji ove kulture ima i svoj paradoks; jer iako proizvedemo gotovo polovicu ukupne pšenice za izvoz, mi, s druge strane, predstavljamo i relativno velikog uvoznika pšenice, posebno tzv. poboljšivača, odnosno pšenice posebne kvalitete za potrebe industrije brašna, potrebnog za konditorsku i pekarsku industriju.
Tako je Hrvatska u 2019. godini uvezla 121.341 tonu pšenice u vrijednosti od blizu 22 milijuna eura, i to prvenstveno iz svog okruženja – Mađarske, Austrije i Srbije, pa čak i BiH.
Istovremeno, izvezli smo pšenicu za proizvodnju stočne hrane, a uvozimo skuplju pšenicu odgovarajuće kvalitete potrebne za domaću industriju, čime ni u ovom lancu vrijednosti ne postižemo maksimalno moguću vrijednost poljoprivredne proizvodnje na kraju lanca.
Stoga, iako moramo biti zadovoljni relativno stabilnom proizvodnjom pšenice, ukupno dovoljnom za vlastite potrebe, poboljšanje strukture proizvodnje, odnosno vezivanje njene kvalitete za potrebe mlinske, odnosno pekarske industrije, kao i potrebe konditorske industrije, generiralo bi ukupno veću vrijednost za sve u lancu proizvodnje.
Tada bi vjerojatno Hrvatska, izbjegla i veliki uvoz brašna od 31.568 tona u 2019. godini, a za što je potrošeno blizu 10 milijuna eura!
Kada bi na ovo dodali vrijednost uvoza gotovih pekarskih proizvoda, vidjelo bi se koliko prostora ima za povećanje dodane vrijednosti kada bi se domaća poljoprivreda povezala sa prehrambenom industrijom.
Druga mogućnost povećanja vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u lancu upotrebe pšenice, odnosno svih žitarica, bila bi strategija povećanja hrvatske stočarske proizvodnje, koja bi omogućila da se hrvatska stočna pšenica oplemeni u proizvodnji mesa domaće proizvodnje i na taj se način podigne dodana vrijednost u poljoprivredi.
Iz prethodne analize, jasno je da Covid-19 neće može ugroziti potrebe Hrvatske za pšenicom, ali bi dugoročno trebalo razmišljati o promjeni hrvatske Strategije u ratarstvu, poglavito u proizvodnji žitarica.
Gledajući bilance, to bi bilo gotovo nemoguće! Moralo bi doći do ogromnih vremenskih poremećaja, ali čak i kada bi se prinos smanjio za 30%, Hrvatska bi imala dovoljno pšenice za vlastite potrebe.
Po našem mišljenju, bitno veća ugroza prijeti od činjenice da će ekonomska kriza, koja slijedi zdravstvenu, smanjiti prihode stanovništva i povećati nezaposlenost, što može uzrokovati glad, uz velike zalihe pšenice!
Naše je mišljenje da se ovdje radi o puno većoj ugrozi.
Naime, poučeni iskustvom iz prethodne velike krize, gdje već samo naznaka da bi veliki proizvođači izvoznici mogli privremeno zatvoriti granice, izaziva reakciju burzi zbog mogućeg, čak i kratkoročnog poremećaja na tržištu, ima za posljedicu porast cijena i poremećaje u međunarodnoj razmijeni. Ta situacija može dovesti do kratkoročnog porasta cijena, no kako je globalno tržište zbog problema u međunarodnoj logistici, iskazalo pad potražnje, trenutno nije realno da dođe do većeg porasta cijena.
Ovdje će Europa u svakom slučaju sa svojim viškovima, i najboljim logističkim položajem, biti u prednosti u međunarodnoj trgovini, u odnosu na ostale dijelove svijeta.
Ovdje nećemo špekulirati o mogućem „umjetno“ izazvanom kratkoročnom poremećaju na tržištu, izazvanom željama ulagača i međunarodnih tradera za povećanjem cijena u sektoru hrane, što bi njima dobro došlo zbog gubitaka koji su ostvareni u ostalim sektorima.
Naime, ulaganje u hranu se u svakoj krizi do sada, pokazalo, kao dugoročno najstabilnije i najmanje izloženo fluktuacijama u potražnji, no Hrvatska je premala da bi na bilo koji način mogla utjecati na globalne poremećaje i može biti sretna što je bar u sektoru žitarica samodostatna.
