U najnovijem, nedavno objavljenom Izvješću FAO-a, o stanju na globalnom tržištu hrane u 2020. godini, a u svijetlu Covid-19 krize, posebnu pažnju privlači analiza globalnog tržišta mesa i mesnih prerađevina.
Naime, u samom Izvješću naglašen je problem globalnog pada cijena mesa od čak 8,6% u svibnju 2020. godine (mjereno FAO indeksom cijena), u odnosu na početak godine, čime je tržište mesa zabilježilo značajne potrese, posebno u nekim sektorima.
Naime, iako su pad cijena u tom periodu zabilježile sve kategorije mesa: piletina od 11,8%, svinjetina od 9,2%, a junetina od 4,1%, taj pad nije bio jednak i samim time efekti pada cijena za svaki sektor bili su različiti.
Što je uzrok ovakvih kretanja?
Ovo pitanje zahtjeva odgovor, poglavito u svjetlu prognoza iz 2019. godine, koje su sve bile izrazito optimistične i predviđale rastuće brojke na tržištu mesa.
Najveći svjetski uvoznik mesa – Kina, pojavom pandemije – zabranila je proslavu Lunarne Nove godine i time direktno utjecala na porast zaliha smrznutog mesa, u svojim hladnjačama, koje je već bilo pripremljeno za ovaj događaj!
Istovremeno, na svim velikim tržištima, zbog lockdowna i posljedično, smanjene potrošnje u HoReCa kanalu, kao i kasnijeg porasta nezaposlenosti i smanjenja kupovne moći, došlo je do ukupnog pada potražnje za mesom, što je jedan od direktnih uzroka pada cijena.
Poglavito je pala prodaja premium komada mesa (zbog zatvaranja restorana, itd.) kao i mesa u bulk-u.
Nešto povećana prodaja u retail kanalu, nije uspjela nadomjestiti pad potrošnje u HoReCa kanalu, posebno u zemljama sa izrazitim udjelom turizma u potrošnji.
Nadalje, na cijene mesa negativan efekt imali su logistički i transportni problemi uzrokovani Covidom.
Zbog svih ovih razloga su i projekcije FAO-a za potražnju za mesom u 2020. godini negativne.
Tako se predviđa da će ukupna globalna potrošnja mesa pasti na 333 milijuna tona, što je 1,9% manje od potrošnje u 2019. godini. Najveći pad globalne potrošnje predviđa se upravo u potrošnji svinjskog mesa (uzrokovanog u određenoj mjeri i prisutnošću (još uvijek) svinjske gripe u određenim regijama), ali i junećeg mesa, prvenstveno u SAD-u i u Australiji.
Jedino su u sektoru potrošnje piletine globalna predviđanja pozitivna, te se očekuje i rast proizvodnje piletine od 2,4% u odnosu na 2019. godinu.
Glavni pokretač potražnje na globalnom tržištu i dalje je Kina, te se zbog novih sporazuma o trgovini s Kinom, predviđa rast globalne trgovine mesom od 2,4%, što je, iako rast, značajno usporen u odnosu na isti pokazatelj iz 2019. godine, gdje je zabilježen rast od čak 6,8%.
Nadalje, najvažniji pokretač rasta trgovine mesa i dalje je potrošnja svinjskog mesa.
U tom kontekstu treba sagledavati i Izvješće EU – Ekonomskog Odbora za praćenje i analizu mesa pri Europskoj Komisiji, koji je optimističan glede pozicije EU-a, prvenstveno računajući na potencijalni rast izvoza u Kinu, zbog već obnovljenih posebnih aranžmana nekih europskih velikih proizvođača svinjskog mesa sa Kinom.
Situaciju sa Covidom-19 na tržištu mesa, poglavito junetine, djelomično je spasila i mjera pomoći europskim farmerima, koja je omogućila interventan otkup i skladištenje, te zamrzavanje viškova mesa u trenutku naglo smanjene potražnje.
No, Odbor za praćenje tržišta mesa pri Europskoj Komisiji upozorava da su za dugoročan porast i održivost sektora izuzetno važne nove mjere koje će se, u sklopu politike „ Od polja do stola“, te Programa oporavka europskog gospodarstva donijeti u Europskoj uniji za sljedeće programsko razdoblje.
Odbor istovremeno upozorava na rizik od još uvijek prisutne pojave svinjske gripe u Europi i potrebu, da se ona, kao potencijalno najveći rizik za proizvođače stavi pod kontrolu, odnosno ograniči.
Ovaj europski Odbor, također, upozorava na već drugu godinu za redom, pad potrošnje mesa na tržištu EU-a, izazvan prvenstveno raspravama o zelenoj proizvodnji, dobrobiti životinja, te potrebi zamjene mesa u prehrani supstitutima biljnog porijekla.
Nekritičke rasprave, bez odgovarajuće potpore proizvođačima za potrebnu tranziciju u načinu proizvodnje mesa, upozorava Odbor, mogu dugoročno izazvati ogromne štete.
Što se događa u hrvatskoj proizvodnji?
Kakve će posljedice svi ovi trendovi imati na kretanja na tržištu mesa u Hrvatskoj, a onda posljedično i na situaciju u proizvodnji mesa i mesnih prerađevina?
U posljednjem Izvješću Croatiastočara upozoreno je na trend velikog pada cijena mesa u samoj EU, te je tako razvodno da je cijena svinjskih polovica, u odnosu na isti tjedan prošle godine pala za čak 14,7%.
U Hrvatskoj je ovaj pad bio nešto blaži i iznosio je 6,2%, što je značilo da su cijene svinjetine na domaćem tržištu bile veće od 7% u odnosu na prosječnu cijenu u EU.
Koliko god ova pozitivna razlika, koja je išla u korist naših farmera imala pozitivan efekt na našu proizvodnju, ona je istovremeno značila da su domaći farmeri nekonkurentni u odnosu na cijene svinjetine koja dolazi iz EU-a, odnosno da će viškovi proizvedenog mesa u ostatku EU vrlo brzo završiti na hrvatskom tržištu i „srušiti“ domaće cijene mesa.
Što se pak tiče cijena junećih polovica, one, na žalost, nisu slijedile iste trendove, kao i cijene svinjetine, već su došle na razinu od čak 8% ispod cijena u odnosu na EU prosjek.
Proizvodnja junetine u Hrvatskoj, koja je dugotrajnija i specifična, te je računala na tržište Italije, u kojoj je zbog Covid-a došlo do enormnog pada potražnje u HoReCa sektoru, odnosno na izvoz na bliskoistočno tržište, koji je također bio stopiran i smanjen, stvorilo je iznenadne viškove domaćeg junećeg mesa, pad cijena i izazvalo velike probleme domaćim tovljačima.
Iako je Ministarstvo poljoprivrede poduzelo određene kratkoročne mjere pomoći ovim sektorima, u svjetlu ove analize, puno je važnije pitanje kakve posljedice ovi globalni i europski trendovi mogu imati na dugoročnu proizvodnju mesa u Hrvatskoj, odnosno na položaj naših farmera.
Naime, ono što se pozitivno dogodilo u sektoru svinjogojstva u 2019. godini, porast je samodostatnosti od čak 7%. Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja u EU u kojoj je došlo do povećanja potrošnje svinjskog mesa po glavi stanovnika, a u čemu smo i dalje bolji za 13% od prosjeka EU.
Ovaj pozitivni trend zabilježen u svinjogojstvu, očekivano je probudio optimizam i nakon dugo godina, pozitivna očekivanja o mogućim dugoročnim kretanjima, odnosno trajnom obnavljanju svinjogojske proizvodnje.
Za razliku od sektora svinjogojstva, u proizvodnji goveđeg mesa, zabilježen je pad samodostatnosti od čak 6% i to usprkos povećanoj proizvodnji u klaonicama od čak 4%, što i dalje ukazuje na problem uvoza i klanja teladi, odnosno na problem pada vlastite proizvodnje teladi od čak 25% u odnosu na 2012. godinu.
Postavlja se pitanje, može li naša poljoprivreda iskoristiti blagi pozitivni trend rasta u svinjogojstvu, te ne dozvoliti da kratkoročno negativni utjecaji pada cijena, koje su posljedica viškova svinjetine u EU, ugroze i ovako simboličan porast samodostatnosti u ovoj proizvodnji?
Može li se određenim kratkoročnim mjerama, ali i dugoročnim potporama osnažiti ovaj sektor, učiniti konkurentnijim i pretvoriti u jednog od generatora rasta dodane vrijednosti u hrvatskoj poljoprivredi?
Uvjereni smo da će kratkoročne mjere, kakve god bile, biti donesene i imati pozitivne efekte, ali bi u svjetlu novih raspoloživih fondova iz EU-a, a onda i potrebe da Hrvatska izradi vlastitu dugoročnu strategiju ulaganja u poljoprivredu, odnosno strateške planove za pojedine grane, bilo vrijedno razmisliti o svim mogućim dugoročnim mjerama za poticanje proizvodnje mesa.
Domaća proizvodnja, teško će konkurirati industrijski proizvedenoj svinjetini na farmama Zapadne Europe, u koje je desetljećima ulagano znanje i novac i koje su, u smislu tehnologije, daleko ispred nas, a izvrsno su vertikalno integrirane u sistem velikih europskih klaonica, čemu je teško konkurirati.
Stoga bi, po našem mišljenju, orijentacija na proizvodnju visokokvalitetnog svinjskog mesa, određene genetike i dužine tova, koje bi imalo određene realne kvalitativne prednosti, bio jedan od izlaza za rast dodane vrijednosti. Proizvodnja svinja na bazi domaće hrane, kojoj se zna porijeklo i način proizvodnje, gdje svaka životinja ima jasan i detaljan trag sljedivosti, što samoj preradi osigurava sigurnost, ali i svježinu, elementi su kvalitete koju treba isticati kao dodanu vrijednost domaće proizvodnje.
Nadalje, kada bi se Hrvatska odredila za tov NON-GMO sojinom sačmom, mogla bi jasno komunicirati ovu prednost i očekivati veću vrijednost na tržištu mesa za svoje proizvode.
Poglavito bi proizvodnja prerađevina, temeljena na ovaj način proizvedenoj svinjetini, trebala imati kvalitativnu, vrijednosnu, odnosno cjenovnu prednost.
U strategiji proizvodnje mesa to znači da bi svaka kila domaćeg mesa trebala dolaziti na tržište uz određenu marketinšku poruku i podršku, odnosno brend, čiji bi razvoj poticala i financirala Država, a promocija i prodaja prerađevina (posebno tradicionalnih proizvoda), morala bi biti poticana i stimulirana kroz različite oblike ulaganja u njihovu promociju i tržišnu penetraciju.
Morali bi sagledati u cjelini lanac „Od polja do stola“ u proizvodnji mesa, te stimulirati domaće klaonice i prerađivače na proizvodnju i preradu domaće sirovine.
Samo tako moguće je dugoročno ostvariti veću dodanu vrijednost u cijelom lancu, od proizvodnje stočne hrane, pa do gotovog proizvoda na tanjuru domaćeg potrošača.
Posebno bi brendiranje određenih mesnih proizvoda, karakterističnih za pojedine hrvatske regije, moralo biti dio cjelovite kampanje i u turističkoj promociji Hrvatske.
Kvaliteta mesa koje Hrvatska može proizvesti, obzirom na prirodne resurse, može imati objektivno razlikovnu dodanu vrijednost u odnosu na jeftino meso industrijskih farmi iz Zapadne Europe.
Također, ovako proizvedeno meso u velikoj mjeri izbjegava prigovore koji se odnose na dobrobit životinja na velikim industrijskim farmama.
U sektoru proizvodnje junadi daleko je lakše brendirati hrvatski Baby beef, kroz Odbor za marketing pri Ministarstvu poljoprivrede potrebno je donijeti strateški plan marketinških nastupa na ciljanim tržištima, a kroz gospodarsku diplomaciju osigurati kontinuirani i ravnopravni tretman naših proizvođača na izvoznim tržištima, te u dobroj direktnoj komunikaciji rješavati kratkoročno moguće probleme na pojedinim izvoznim tržištima.
Istovremeno, potrebno je predvidjeti potpore u lancu vrijednosti proizvodnje junadi, od prelaska na proizvodnju domaće teladi za tov, ulaganja u razvoj genetike, brendiranja takvog proizvoda, te ulaganja u promociju koje će poticati potrošnju visokokvalitetne domaće junetine.
Dugoročno je sigurno izazov nadomjestiti razliku u cijeni koštanja proizvodnje, na jedan i drugi način, no sada je prilika da se donesu i predvide strateški planovi i mjere za svaki od sektora proizvodnje mesa posebno.
Samo na taj način stvoriti ćemo proizvodnju mesa koja će biti otpornija na velike oscilacije i udare koji će uvijek dolaziti sa globalnog tržišta, smanjiti cikličnost proizvodnje, pa i postupno gašenje proizvodnje i izlazak farmera iz pojedinih proizvodnji.
