Koliko god se to u ovim trenutcima krize možda čini neprimjerenim, teško je pozitivno komentirati prijedlog Ministarstva poljoprivrede koji se odnosi na Program potpore primarnim poljoprivrednim proizvođačima u 2020. godini, a koji se, po predlagaču, donosi uslijed usporavanja gospodarskih aktivnosti uzrokovanih pandemijom virusa COVID-19.
Kao prvo, mišljenja smo da se trenutno stanje u gospodarstvu, pa onda i u poljoprivredi, ne može nazvati usporavanjem, već bi bilo vrlo važno da donositelji odluka razumiju da je u nizu lanaca opskrbe hranom došlo preko noći do potpunog prekida, a ne samo usporavanja.
Naime, uvijek je važno kod donošenja odluka i mjera, da one budu primjerene veličini krize i njenim posljedicama.
Predlažući ove mjere potpore, prvenstveno za mala i mikro gospodarstva, Ministarstvo je vjerojatno željelo pomoći najranjivijima, ali i najbrojnijima jer nije nevažno koliko glasača je obuhvaćeno mjerama.
Zašto to kažemo?
Zato što se, ukupno predviđenih 52 milijuna kuna planira preraspodijeliti na gotovo sve podsektore poljoprivredne proizvodnje (proizvođače voća, povrća, cvijeća, sjemena, biljnog reprodukcijskog materijala, te u svim stočarskim podsektorima).
Od ukupno 52 milijuna kuna, planirano je da pojedini podsektori dobiju između 500.000,00 kuna (konjogojstvo) pa do 12.000.000,00 kuna (proizvodnja voća).
Kad se navedeni planirani iznosi podijele s brojem potencijalnih korisnika, a to su oni koji su registrirani i upisani u odgovarajuće Upisnike u Ministarstvu poljoprivrede, svatko od njih dobit će simboličan iznos potpore, koji u osnovi njima ne znači ni pomoć, a s druge strane, država je potrošila neki novac, ali i umirila svoju savjest i javno komunicirala kako je poduprla mikro i male poljoprivrednike.
Kako bi svima bilo jasnije o čemu govorimo, ilustrirat ćemo to na primjeru povrća: u ovom podsektoru potencijalni broj korisnika mjere je 47.571 proizvođač, koji proizvodi povrće na površini od 0,5 – 5 ha, i koji će, kao visinu potpore, po hektaru dobiti 210,00 kuna.
Jasno je da i oni s maksimalnim brojem hektara, s iznosom potpore od 1.050,00 kuna, neće ostvariti ni pravo na iznos visine jedne minimalne plaće, koja se daje kao potpora u drugim granama gospodarstva.
Točno je da će voćari dobiti nešto veći iznos pomoći, tj. oni s maksimalnim brojem hektara dobit će 1.820,00 kuna potpore.
Zaista se postavlja pitanje na koji način Ministarstvo misli da će ovom potporom ostvariti ciljeve – citat: „održavanja postojeće razine i povećanja proizvodnje primarnih poljoprivrednih proizvoda u sektoru voća i povrća, cvijeća, itd.“
Gotovo identična je situacija u podsektorima stočarske proizvodnje jer nije jasno kako bi farmer s 20 krava mogao iskoristiti 1.750,00 kuna potpore, za povećanje svoje proizvodnje, ili čak za zadržavanje njene razine.
Jasno je da je 52 milijuna kuna premalo, a poglavito je neučinkovito kad se dijeli na ogroman broj sudionika, bez strategije, bez pravih kriterija, odnosno sagledavanja stvarnih teškoća u pojedinom sektoru i legitimne potrebe da se u ovoj situaciji pomogne poljoprivredi.
Europska unija je već nekoliko puta poručila da sve zemlje članice moraju izravno pomoći svim svojim gospodarskim sektorima jer će, nakon korona krize, ekonomska recesija biti daleko veća i dugoročnija prijetnja od one izazvane samom zdravstvenom krizom.
Ovakve selektivne i prvenstveno neadekvatne mjere predstavljaju, u suštini, samo bacanje ionako ograničenih resursa, odnosno mogu koristiti samo kao ograničeno dobar PR.
Bili smo optimisti, svjesni da je upravo korona kriza pokazala značaj vlastite proizvodnje hrane i potrebu da Hrvatska u većoj mjeri podigne postotak samodostatnosti svoje proizvodnje hrane, u gotovo svim podsektorima poljoprivredne proizvodnje te da će iskoristiti trenutak za zaokret u svojoj poljoprivrednoj politici i donijeti učinkovite i prave mjere za promjenu trenda u nizu podsektora poljoprivrede (voćarstvo, povrtlarstvo, proizvodnja mlijeka, svinjogojstvo itd.).
Ovo poglavito stoga, što je već u nekoliko navrata iz Bruxellesa (kojeg mi u pravilu slijepo slušamo), naglašeno kako zemlje članice mogu zaboraviti sve odredbe o visini deficita, kao i kriterije po kojima se do sada valoriziralo stanje ekonomije svake pojedine članice. Naprotiv, jasno je rečeno da svaka država mora pomoći svom gospodarstvu, na sve načine koji joj stoje na raspolaganju.
Hrvatska, na žalost, zbog nerazvijene industrije, još uvijek ima relativno velik udjel poljoprivrede i prehrambene industrije u BDP-u, stoga bi utjecaj smanjenja aktivnosti u ovoj grani mogao imati snažan utjecaj na smanjenje društvenog bruto proizvoda.
Potpuni izostanak turizma i kretanja ljudi uzrokuje trenutni prestanak prodaje na kućnom pragu, izolacija uzrokuje prekid prodaje u lokalnim i regionalnim sredinama, kao i prekide u lancima opskrbe koji su prije krize postojali.
Jedan veliki neregistrirani promet svakog malog OPG-a preko noći je nestao (da ne spominjemo zatvaranje tržnica).
S druge strane, ni veliki proizvođači nisu ostali netaknuti. Život u izolaciji znatno je promijenio prehrambene navike ukupnog stanovništva i preorijentirao potrošnju u sljedećih nekoliko mjeseci, sa svježe hrane na onu konzerviranu, pakiranu, a koja se u Hrvatskoj uglavnom proizvodi od uvozne sirovine. Također, zaustavljen je izvoz nekih poljoprivrednih proizvoda.
Stoga će i veliki proizvođači, ako kriza duže potraje, biti suočeni s ozbiljnim padom tržišta i teškoćama.
Stoga bi, po mišljenju stručnjaka SMARTER-a, Vlada trebala sastaviti neovisno tijelo sastavljeno od stručnjaka koji mogu odgovoriti na trenutne izazove pred nama, neovisno kojoj stranci, struji ili instituciji pripadaju, a koje bi, detaljno analizirajući posljedice krize, temeljem Strategije razvoja hrvatske poljoprivrede, predložilo prave mjere koje bi značile zaokret u domaćoj poljoprivrednoj proizvodnji i stvorile okruženje za dugoročan rast hrvatske poljoprivrede.
