PIŠE: prof. dr. sc. Ivo Grgić
Za ugare dajemo 50 milijuna kuna potpore, a čine 2,3 posto ukupne površine
Poljoprivrede nema bez zemlje. Zemlja je osnovni preduvjet i resurs poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivredno zemljište u RH sve se više smanjuje, a proizvođači koji bi svoju proizvodnju željeli povećati, okrupniti površine i time povećati produktivnost, do zemlje jako teško dolaze. Poljoprivredno zemljište u vlasništvu države trenutno je u svojevrsnoj blokadi raspolaganja. Već četiri godine nije dodijeljen niti jedan hektar poljoprivrednog zemljišta u vlasništvu države, a privatne zemlje, koja je pogodna za proizvodnju, nema ili je sve skuplja.
Na istoku Hrvatske, u Slavoniji, slobodnog poljoprivrednog zemljišta gotovo da nema, a kad se prodaje, postiže se cijena od 3000 eura/ha do čak 10 000 eura/ha. Na nivou cijele RH, prosječna cijena ha je 2018. godine bila 3300 eura/ha, a cijene rastu i dalje.
Zašto ugari?
Nije čudo da u takvim uvjetima, zemlja i površine na kojima se treba proizvoditi, mogu postati međaš ljudskih trvenja i pokazatelj brige o sebi samima. U takvim uvjetima, sve veće korištenje zemlje na „ugara“ i uz to plaćanje poticaja za takvu zemlju, izaziva mnogobrojna pitanja.
I hrvatski Sabor iskazao je brigu o poljoprivrednom zemljištu prihvaćanjem Zakona o poljoprivrednom zemljištu (NN 20/18, 115/18, 98/19 od 1. siječnja 2020.), gdje se u članku 2. navodi: „Poljoprivredno zemljište je dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu“.
Poljoprivredne površine se i u Hrvatskoj umanjuju i koliko god rastao genetski potencijal bilja i životinja, dolazimo do točke prijeloma kada ćemo postati manjkavi s površinama za proizvodnju hrane i/ili će se proizvodnja preseliti u laboratorije – tvornice hrane.
(Ne)briga za poljoprivrednim površinama primjetna je ne samo u postotku (ne)obrađenih površina, nego i u dobrom gospodarenju, odnosno odnosu prema površinama, slijedeći misao da „poljoprivredne površine moramo ostaviti nasljednim generacijama barem na razini na kojima smo ih mi zatekli“.
Često se u medijsko-političkom prostoru čuje izričaj „ugar“ ili „potreba za odmorom zemlje u ugaru“ ili „nepotreban porast površina pod ugarom“…
Za neupućene to je podsjetnik na neobrađene poljoprivredne površine koje svakodnevno vidimo putujući Hrvatskom, a za druge je asocijacija na „neko muljanje, najčešće s potporama“.
Istina je negdje u sredini, ako je propitkujemo.
Ugar je obnova plodnosti zemlje tj. obnova hranjivih tvari u tlu i po mnogima je zastarjela metoda u suvremenoj, industrijskoj poljoprivredi. Međutim, države EU s intenzivnom proizvodnjom koju često karakterizira značajna uporaba agrokemikalija, „odmor“ površina dobro dođe. U praksi se razlikuje crni ugar (površine su ostavljene na odmoru, obrađuju se, ali se ne zasijavaju) te zeleni ugar (površine su zasijane usjevima koji će biti zaorani u zelenom stanju u svrhu gnojidbe i poboljšanja svojstava tla).
Hrvatski zakoni koji definiraju ugar su Zakon o poljoprivredi, Pravilnik o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja, Pravilnik o višestrukoj sukladnosti i Pravilnik o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta: “Zemljište na ugaru je obradivo zemljište na kojem se ne provodi poljoprivredna proizvodnja, a u slučaju neodržavanja smatra se nepoljoprivrednim zemljištem.“
Pod ugarom 2,4 posto površina
U 2013. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano 4.981 ha pod ugarom, a godinama se površine povećavaju i najveće površine (29.622 ha) su zabilježene 2015. godine. Naredne, 2016. godine se površine smanjuju, ali nakon toga se ponovno povećavaju te je 2019. godini pod ugarom u Hrvatskoj bilo 25.155 ha ili 2,3% od ukupnih površina. To pravo je koristilo 19.533 proizvođača, a najveći dio površina (79,3%) bio je u vlasništvu OPG-ova.
Kada se govori o ugaru, uobičajeno se postavljaju tri pitanja. Prvo pitanje je kolike su potrebe za ugarom u hrvatskoj poljoprivrednoj stvarnosti. Drugo, jesu li to značajne površine i do koje će se razine površine povećavati. I treće, kolika su izdvojena sredstva potpore i jesu li se mogla „pametnije“ iskoristiti?
Zagovornici ugara ističu da „je to uobičajena agrotehnička praksa koja se koristi u sustavu plodoreda za plodnost tla, tj. njegovog odmaranja od tretiranja kemijom, a kako bi mu se obnovile hranjive tvari“, a među njima je, logično, i resorno Ministarstvo. Naglašavajući i druge aspekte brige za okoliš, nezaobilazna je publikacija Ministarstva poljoprivrede „Program izravnih plaćanja u poljoprivredi 2015.-2020. godine – Poljoprivredne prakse korisne za klimu i okoliš – ZELENO PLAĆANJE“.
Drugi, a među njima su veći poljoprivredni proizvođači, kažu da je za Hrvatsku ova mjera nepotrebna i predstavlja rasipanje ionako ograničene ukupne potpore poljoprivredi. Oni idu tako daleko da to stavljaju i u kontekst zlouporabe instrumenta potpora, ističući nepotrebnim poticanje stavljanja površina pod ugar kada je istovremeno u Hrvatskoj oko 800 tisuća ha obradivih površina izvan uporabe.
Jesu li površine pod ugarom značajne?
Istina je da se površine pod ugarom povećavaju te su u 2019. godini iznosile 2,3% ukupnih površina u ARKOD-u. Drugačija uporaba tih površina, po protivnicima potpore na temelju ugara, povećala bi ukupnu poljoprivrednu proizvodnju.
Treće pitanje, koliko se novaca daje za stavljanje površina pod ugar je „zamućeno“ jer se prava ostvaruju po nekoliko osnova (osnovno, zeleno i preraspodijeljeno plaćanje) i pojedinačno se razlikuju od proizvođača do proizvođača. U nedostatku točnog ukupnog iznosa, kojega sigurno imaju nadležne institucije, naša procjena je da se ona kreće oko 50 milijuna kuna na godinu. Protivnici potpore za ugare naglašavaju da bi se istim iznosom moglo urediti tj. obaviti komasacija na čak 13 tisuća ha poljoprivrednih površina godišnje.
Međutim, ako uzmemo u obzir da po gospodarstvu u prosjeku imamo male površine ugara (1,3 ha), takvu potporu više možemo promatrati kroz socijalni aspekt ili čak kao oblik rasipanja sredstava. Ipak, treba naglasiti da je iznad 20 ha pod ugarom bilo 63 gospodarstava, s prosječno 31 ha. Čak je jedno gospodarstvo imalo 556 ha, drugo 195 ha te nekoliko njih s površinama od 50 do 100 ha. Ono što je indikativno, prosječno najveće površine pod ugarom u vlasništvu su trgovačkih društava.
Ipak, da se mora pažljivo iščitavati svaki podatak i pojava, tako i kod ugara ne smijemo zaboraviti da u slučaju „ako se želi biti ekološki značajna površina (EZP), zemljište na ugaru mora mirovati od 15. veljače do 15. kolovoza u godini kada se podnosi zahtjev, što znači da tad ne smije biti nikakve sjetve ni sadnje, ne smije zarasti u šikaru i agresivne korove“.
U 2019. godini, u ekološkoj proizvodnji bilo je oko 105 tisuća ha, što znači da ugari čine oko 24% takvih površina. Ako znamo da je oko 40% površina u ekološkoj poljoprivredi u kategoriji livada i pašnjaka, površine pod ugarima se teško mogu opravdati vezom s površinom u ekološkoj proizvodnji, tako da i dalje ostaje dvojbenim praksa poticanja ove mjere. No, na to nas ne prisiljava nitko, već je odabir na nama samima.
