Sektor proizvodnje mlijeka u hrvatskoj poljoprivredi, prema posljednjim objavljenim podatcima, i dalje tone i toj se devastaciji ne vidi kraj, budući da ništa, ni u postojećoj politici, ali ni u budućoj Strategiji, ne daje razlog proizvođačima za bilo kakav optimizam.
Sektor je, u načelu, prepušten djelovanju odnosa na potpuno liberalnom tržištu, gdje je, s jedne strane, izložen pritisku velikih europskih proizvođača mlijeka, koji u Hrvatsku plasiraju svoje proizvodne viškove, a s druge strane, izuzetan je pritisak velikih trgovačkih lanaca na prerađivače, koji cijene mlijeka koriste kao najčešće sredstvo za cjenovne „ratove“ i privlačenje kupaca.
U takvom tržišnom okruženju, koje stalno devastira vrijednost mliječnih proizvoda, neudruženi i relativno mali proizvođači, izloženi ogromnom cjenovnom pritisku, a bez pravih mjera koje bi im omogućile da se taj pritisak bilo kako ublaži ili amortizira, uglavnom izlaze iz proizvodnje.
Svi smo očekivali da će nova Strategija razvoja hrvatske poljoprivrede i mjere predviđene u njoj, biti jedan od osnovnih putokaza kako će se ubuduće kreirati naša poljoprivredna politika u ovom Sektoru.
Na žalost, kroz dosadašnje dostupne dokumente, to nije tako.
Nismo vidjeli jasno definirane ciljeve, analize Sektora ne prepoznaju prave probleme, a onda se istovremeno ne nude prave mjere i rješenja.
Od nedavno smo u posjedu Strategije njemačkog mliječnog sektora koja nas je i inspirirala na ovako kritičnu analizu.
Gdje su razlike?
Kao prvo, njemačka je politika shvatila da je jedan od najvećih izazova ovog sektora, odnos u cijelom lancu vrijednosti te je u svojoj Strategiji analizirala sektor od proizvodnje preko sektora prerade, a onda i cjelinu lanca vrijednosti u proizvodnji mliječnih proizvoda.
Nadalje, Njemačka je u SWOT analizi jasno konstatirala da je značaj ovog sektora za njemačku poljoprivredu presudan jer predstavlja čak 22% vrijednosti njemačke poljoprivredne proizvodnje.
Sljedeće, usprkos samodostatnosti, od čak 115%, Nijemcima ne pada na pamet smanjenje proizvodnje, iako zbog ukidanja kvota, liberalizacije tržišta, ugovora o slobodnoj trgovini na globalnoj razini i njihov je mliječni sektor izložen velikoj volatilnosti cijena, odnosno cjenovnim pritiscima.
Usprkos svega, iako je domaće tržište relativno zasićeno, Njemačka planira rast izvoza i sve mjere u Strategiji usmjerava na dizanje konkurentnosti sektora, u međunarodnim okvirima, ali i na očuvanje i rasta domaće potrošnje.
Strategija ima, kao prilog, tabelarni prikaz, kako izazova, tako i opis mjera, ali i odgovorna tijela za provedbu te jasno određeni vremenski horizont u kome se svaka mjera mora realizirati.
Glavna uporišta budućeg rasta mljekarskog sektora vide se u jačem ulaganju u razvoj i istraživanje, bilo novih proizvoda, bilo razvoj tržišta, odnosno komunikacije. Iz ovoga je jasno da će se Njemačka zalagati za korištenje fondova EU za razvoj i istraživanje.
U svojoj Strategiji, Njemačka naglašava potrebu za ponovnim i jačim komunikacijskim kampanjama zdravstvenog aspekta mlijeka i mliječnih proizvoda te skidanje stigme s proizvodnje mlijeka, kao jednim od glavnih sektora odgovornih za klimatske promjene.
Tako, iako na nivou EU, Njemačka jasno predvodi „Zeleni plan“ i u svojoj Strategiji mliječnog sektora naglašava da je poljoprivredni sektor odgovoran za svega 7% zagađenja na razini države, što je i ispod prosjeka EU te da su drugi sektori, poput industrije i energetike, najveći uzročnici porasta zagađenja.
Time je u svojoj Strategiji jasno dala do znanja da je spremna ulagati u Zeleni plan, ali da ona glavni problem i uzročnika ne vidi u poljoprivredi.
Naprotiv, naglašava se kako je poljoprivreda, kroz poticanje dobrobiti životinja i ulaganje u moderne staje te zbrinjavanje otpada, već na dobrom putu „ozelenjavanja“ stočarske proizvodnje.
Ovdje je daljnja primjena i inzistiranje na uvođenju „quality managementa“, u cijeli lanac vrijednosti mlijeka i mliječnih proizvoda, identificiran kao glavna mjera za podizanje konkurentnosti, ali i ekoloških ciljeva.
Strategija jasno konstatira da je i njemačkim proizvođačima liberalizacija tržišta mlijeka, ukidanje kvota, ukidanje izvoznih subvencija itd., donijelo niz teškoća, posebno malim proizvođačima.
No, njemačka Strategija jasno definira cilj (slobodan prijevod): „Važno je održati i povećati konkurentnost kako bi mogli stvarati, ne samo adekvatan prihod, već i investirati“.
Nadalje, kako kažu: „…ostaje od velike važnosti…da ne dolazi do migracije proizvodnje mlijeka u druge zemlje“.
Istovremeno, Njemačka politika jasno naglašava da je ulaganje u poljoprivredu stvar privatne inicijative i da tako mora ostati, no unutar toga, veliki je prostor, u cijelom lancu vrijednosti, da oni koji su bliže tržištu, jasno daju i prenose signale što su tržišni trendovi, što se može očekivati u kratkom i dugom roku na tržištu te tako pomažu i usmjeravaju proizvođače i prerađivače. Strategija jasno definira koja tijela i instituti, ali i pojedinačni proizvođači i industrije su za to zaduženi.
Ovo je posebno važno, uzevši u obzir volatilnost koja je trajno prisutna na tržištu mlijeka.
Na ruku planiranom rastu njemačke proizvodnje mlijeka ide sigurno rastuća globalna potražnja za ovim proizvodima, ali Njemačka ne želi zanemariti potencijale velikog domaćeg tržišta, kao i intra tržište EU. Stoga se Strategija zalaže i obvezuje sve sudionike u lancu vrijednosti na praćenje tzv. „ranih signala s tržišta“ kako bi se proizvođači i prerađivači mogli prilagoditi.
Naravno, njemačka Strategija dotiče i osnovne ciljeve EU politike: digitalizaciju, inovacije i održivost, ali prvenstveno kao sredstva u podizanju konkurentnosti, a ne da oni budu sami sebi svrhom ili samo način da se olakša administrativna kontrola poljoprivrednog sektora. Ovdje je svim dionicima u lancu vrijednosti jasno definiran opseg odgovornosti i mjere.
Tako se npr.: za inovacije naglašava: „…i inovacijske projekte i istraživačke projekte trebaju provoditi ili koordinirati institucije više razine, osobito kada se radi o baznim istraživanjima, ali i primijenjenim istraživanjima.“. Ili nadalje: „Inovacije se ne mogu poticati samo od pojedinačnih tvrtki.“.
Znanje i stručna pomoć je u ovoj Strategiji identificirano kao jedan od osnovnih faktora podizanja konkurentnosti.
U Prilogu se posebno definiraju mogući odnosi između proizvođača i prerađivača i to, kako u obaveznom planiranju količina mlijeka unaprijed, tako i mogući odnosi i načini ugovaranja otkupnih cijena, čime se jasno želi uvesti više reda u tržišne odnose.
Iz ovog jasno proizlazi činjenica da njemačka Strategija obuhvaća katalog mjera koji se, osim na proizvođače, odnosi i na mliječnu industriju, ali i na cijeli lanac proizvođači – mliječna industrija – tržište.
U mjerama su jasno definirani rokovi i nositelji te su, osim udruga proizvođača i mljekare – prerađivači, odnosno Ministarstvo, kao i stručni i znanstveni instituti te udruženja, navedeni kao obveznici provođenja ove Strategije.
Analizirajući Strategiju njemačkog mliječnog sektora do 2030. godine, pod nazivom Izazovi i prilike, htjeli smo upozoriti samo na neke od bitnih činjenica koje razlikuju Strategiju njemačke poljoprivredne politike u mliječnom sektoru, u odnosu na one sadržaje koji su nama do sada prezentirani kao dijelovi hrvatske Strategije.
Čini nam se da još uvijek ima vremena za promjenu načina i smjera na koji se radi naša Strategija s ciljem da ona bude ambicioznija i da zaista donese zaokret hrvatske poljoprivrede prema konkurentnosti i većoj samodostatnosti, a onda i oživljavanju ruralnog prostora.
