Nedavno objavljeni podaci o kretanjima u otkupu kravljeg mlijeka pokazali su da se devastacija u ovom sektoru i dalje nastavlja.
Naime, količina otkupljenog mlijeka u kolovozu 2019. godine bila je za 2% manja od količine otkupljene u kolovozu prošle godine, no ukupan otkup u prvih 8 mjeseci ove godine bio je čak za 4% manji.
Ovi podaci samo su posljedica kretanja broja mliječnih krava, čiji je broj u 2018. godini pao za 2% u odnosu na 2017. godinu, odnosno prema službenim podacima, Hrvatska je 2018. godinu završila s 139.000 mliječnih krava, što je čak 25% manje u odnosu na 181.000 iz 2012. godine ili za 40% manje u odnosu na broj krava u 2007. godini.
Donji graf ilustrira pad proizvodnje mlijeka koji se u Hrvatskoj kontinuirano događa u posljednjih 12 godina. Ono što je u ovim kretanjima pozitivno, jest činjenica da se isporuka mlijeka po jednom isporučitelju kontinuirano povećava, što znači da u sektoru proizvodnje mlijeka dolazi do konsolidacije proizvodnje, no ono čime ne možemo biti zadovoljni, je činjenica da se isporuka mlijeka po jednoj mliječnoj kravi kreće oko 3.000 litara već posljednjih 10-ak godina.
Ovi pokazatelji ilustracija su činjenice da nema ozbiljnog rasta proizvodnosti u sektoru mlijeka, a drastično smanjenje broja isporučitelja mlijeka pokazuje da veliki broj proizvođača izlazi iz ove proizvodnje i trajno odustaje od proizvodnje mlijeka.
Ovaj broj ilustrira činjenicu da velike mljekare sve više odustaju od otkupa kod manjih proizvođača te su drastično smanjile broj isporučitelja, odnosno utječu na to da se proizvodnja mlijeka po isporučitelju povećava.
Iz podataka je očito da do povećanja po isporučitelju ne dolazi zbog povećanja mliječnosti po kravi, već zbog povećanja broja grla po onim isporučiteljima koji ostaju u proizvodnji. Time se događa proces restrukturiranja u mliječnom sektoru, gdje mali proizvođači nestaju, ali na žalost taj proces ne prati značajan rast isporuke mlijeka po jednoj mliječnoj kravi. Naime, u promatranih 12 godina, isporuka mlijeka po kravi porasla je za svega 12%.
Gornji grafovi ilustriraju što se u periodu od 10-ak godina događalo s otkupom mlijeka u Hrvatskoj, promatrano kroz strukturu otkupljivača. Razvidno je da se najveći šok dogodio ulaskom u Europsku Uniju 2013. godine, kada se tržište mliječnih proizvoda potpuno liberaliziralo, a s druge strane, izvoz u zemlje CEFTE preko noći se suočio s novim carinskim barijerama.
Iako je 2014. godine došlo do blagog oporavka, od tada otkup velikih otkupljivača bilježi stalan pad te je i u prvih 8 mjeseci ove godine zabilježen novi pad od 4% u odnosu na prošlu godinu, i za očekivati je da će se taj pad do kraja godine zadržati na ovom postotku.
Kada se promatra pad otkupa kod velikih otkupljivača u odnosu na 2009., on do 2018. godine iznosi čak 31%.
Ostali otkupljivači nisu u promatranom razdoblju uspjeli imati ni jedan period oporavka, štoviše, njihov se otkup u 2018. smanjio za čak 57% u odnosu na 2009. godinu. Iz godine u godinu, njihov otkup mlijeka pada gotovo jednakim postotkom, s prosječnom stopom pada od 13% godišnje.
Sve ovo samo je dodatna ilustracija devastacije koja se događa u mliječnom sektoru u Hrvatskoj i koja prijeti da Hrvatska ostane potpuno bez vlastitog mlijeka za zadovoljavanje vlastitih potreba. Naime, trenutno je samodostatnost Hrvatske u mlijeku 52%, a prisutni trendovi pokazuju da do oporavka sektora još nije došlo.
Istovremeno, u periodu od 2012. – 2018. godine raste uvoz sirovog mlijeka za preradu i to 4,28 puta te je dostigao 181.524 tona sirovog mlijeka u 2018. godini. Kada se ukupno zbroji uvoz sirovog mlijeka u ekvivalent uvoza mlijeka u drugim mliječnim proizvodima, ukupan uvoz mlijeka je na razini od 549.879 tona i porastao je preko dva puta u odnosu na 2012. godinu. Istovremeno, zabilježen je i porast izvoza mlijeka (različitih proizvoda), ali izraženo u mliječnom ekvivalentu, on je rastao za 96% u odnosu na 2012. godinu i čini svega 134.394 tone u 2018. godini.
U cijelom periodu raste i potrošnja mlijeka po stanovniku, ali za samo 14% u promatranih 7 godina.
Ovakva bilanca potrošnje, uvoza i izvoza mlijeka, upućuje ponovno na činjenicu da Hrvatska na vlastitom tržištu ima ogroman prostor za rast domaće proizvodnje u mljekarstvu te da nije jasno zbog čega u cijelom promatranom periodu, kao strateški cilj države nije postavljen rast stočarstva, odnosno rast proizvodnje mlijeka, gdje bi se odgovarajućim mjerama taj cilj mogao dostići i gdje bi se Hrvatska priključila cilju svih ostalih zemalja EU, da proizvode vlastito mlijeko za svoje potrebe, odnosno gdje bi Hrvatska shvatila da je u tom sektoru ogromna dodana vrijednost u poljoprivrednoj proizvodnji, odnosno da je taj sektor jedan od ključnih za očuvanje života na ruralnom prostoru.
Demografska kretanja u Hrvatskoj ovo samo potvrđuju jer se u proteklih 10-ak godina ruralni prostor prazni, proizvodnja smanjuje, te su za održanje života u ruralnim krajevima nužne dodatne mjere za oživljavanje stočarske proizvodnje.
Uspoređujući Hrvatsku s EU 28, u samo nekoliko pokazatelja, jasno je da hrvatska poljoprivreda još nije provela proces tranzicije te znatno zaostaje za ostalim zemljama EU, no ono na što se mora upozoriti je činjenica da je za razliku od ostalih zemalja, tranzicija u hrvatskom mliječnom sektoru prepuštena potpuno otvorenom tržišnom mehanizmu, koji devastira sve što nije na razini konkurentnosti vodećih u Europi.
Takvu liberalnu politiku nije dopustila niti jedna članica EU te je kroz cijelo razdoblje zajedničkog tržišta prisutan mehanizam djelovanja na poremećaje na tržištu poljoprivrednih proizvoda unutar EU, po različitim sektorima. Iako je Hrvatska ušla u EU tek 2013. godine, ona po visini direktnih plaćanja po hektaru – 272 eura, u 2017. godini (u eurima), značajno zaostaje za zemljama EU 15, a također i za većinom zemalja EU 13 (prosjek EU 15 – 351 eura, prosjek EU 13 – 322 eura, odnosno prosjek EU 28 – 337 eura).
Kako je Hrvatska u periodu tranzicije, za očekivati bi bilo da je visina ove potpore u Hrvatskoj veća jer za to postoji objektivna potreba sustizanja najrazvijenijih.
Da postoji potreba za dodatnim ulaganjem u poljoprivredu, odnosno dodatnim mjerama koje će omogućiti bržu i lakšu tranziciju hrvatske poljoprivrede, pokazuju samo neke brojke. Tako je npr. output po hektaru u Hrvatskoj za 40% manji u odnosu na europski prosjek, a output po zaposlenom manji je za gotovo 70% u odnosu na EU prosjek, dok je bruto dodana vrijednost po zaposlenom u poljoprivredi u Hrvatskoj 68% manja u odnosu na ostale članice EU.
Kako to rade najbolji?
U Europskoj Uniji, u mliječnoj proizvodnji, Nizozemska je zemlja koja se sigurno može koristiti kao zemlja najbolje prakse. Zašto?
Zato što je pokazala da je u poljoprivredi, i s ograničenim poljoprivrednim potencijalima, moguće dostići i najambicioznije ciljeve, ukoliko ste njima dugoročno posvećeni i kontinuirano pratite njihovo ostvarenje odgovarajućim mjerama. Postavivši si jasan cilj, Nizozemska je, od zemlje koja je proizvodila za vlastito tržište, došla do drugog najvećeg izvoznika mliječnih proizvoda u EU, i to proizvoda visoke dodane vrijednosti: sira, maslaca te mlijeka u prahu.
Jasnom poljoprivrednom strategijom i mjerama za njeno ostvarenje, Nizozemska danas na 1,1 milijun ha poljoprivrednog zemljišta proizvodi hranu za krave kojom hrani 1,6 milijuna mliječnih krava na preko 17.000 farmi te proizvodi 14,1 milijardi kg kravljeg mlijeka. Ukupna proizvedena vrijednost na farmama mlijeka je 5 milijardi eura, a procesna mliječna industrija proizvede dodatnih 7,5 milijardi eura vrijednosti proizvodnje. Time je Nizozemska dostigla poziciju druge zemlje u EU po prihodu od mliječne industrije po stanovniku.
Također, proizvodnja mlijeka po kravi u Nizozemskoj dostigla je 8.684 kg u 2018. godini i na taj način Nizozemska stalno dokazuje da se ulaganjem u primjenu znanosti i istraživanja u poljoprivredi podiže prinos mlijeka po kravi i u situaciji, kad mora, zbog okolišnih mjera, smanjiti broj krava u proizvodnji. Ono što je interesantno za spomenuti je vertikalna integracija u nizozemskoj mliječnoj industriji, gdje postoje 53 mljekare, od kojih su 27 u vlasništvu kooperativa farmera. Na ovaj način, Nizozemska je pokazala, da se bez čvrste i jasne sinergije i vertikalne integracije proizvođača i prerađivača ovaj sektor teško može oduprijeti volatilnosti cijena mlijeka koja se plaća farmerima. I u tom području, unatoč padu u 2018. godini, cijena koju su mljekare platile farmerima još je uvijek iznad prosječne cijene na razini EU 15 najvećih mljekara. Najveća nizozemska mljekara, FrieslandCampina, platila je u 2018. godini prosječnu cijenu od 0,3607 euro/centi za kilogram mlijeka, što je bio pad od 6% u odnosu na prethodnu godinu, ali još uvijek daleko iznad prosječne cijene koja je plaćena hrvatskim farmerima za kilogram mlijeka u 2018. godini. [1]
Naravno, cijena uvijek odražava i proizvodnost na farmama, gdje je u Hrvatskoj u 2018. godini ostvarena količina mlijeka po kravi bila 4.165 kg, dakle više od 100% zaostajemo za nizozemskim rezultatima u proizvodnosti mlijeka.
Kako to Nizozemska uspijeva, a Hrvatska ne?
Kao prvo, Nizozemska se, odmah iza Drugog svjetskog rata „zaklela“ da njeni stanovnici nikada više neće biti gladni i odlučila da će poljoprivreda biti jedna od strateških grana njenog gospodarstva. U skladu s tim, donijela je odrednice poljoprivredne politike koje i do danas slijedi, odnosno prišla je okrupnjavanju i uređenju zemljišnih parcela, kako bi farmeri postali konkurentniji te je, ulaganjem u genetiku i istraživanja, stalno unapređivala rezultate u proizvodnji travnatih smjesa i kukuruza neophodnih za ishranu krava, optimalizirala je veličinu stada, a preradu mlijeka je usmjerila na segmente gdje su Nizozemci tradicionalno imali najviše znanja i vještina, a to su proizvodnja sireva i maslaca, odnosno, kako se proizvodnja povećavala i rastao izvoz, kondenziranog mlijeka i mlijeka u prahu.
Nizozemska i danas ima direktno plaćanje po hektaru 439 eura godišnje, i druga je po veličini direktnih plaćanja u Europi, dok je Hrvatska, koja nedostižno zaostaje za najboljima u europskoj praksi, na razini od 272 eura po hektaru direktnih plaćanja u 2017. godini.
Može li se ovom visinom ulaganja ikada dostići proizvodnost i konkurentnost vodećih?
Nizozemska je ulagala i u marketing vlastitih proizvoda, odnosno potrošnju mlijeka uopće, želeći prvenstveno podići domaću potrošnju, domaćih mliječnih proizvoda, a onda i u izvozni marketing. Uz direktne potpore, Nizozemska ima niz mjera kojima pomaže podizanju dohodovnosti i proizvodnosti nizozemskih farmera, od ulaganja u istraživanje i unapređenje genetike krava, financiranja znanstvenih i tržišnih istraživanja kojima se podiže proizvodnja i prodaja, ulaganja u ekološke mjere kojima se pomažu farmeri, potpore proizvodnji energije iz bio goriva, potpore dobrobiti životinja, itd.
Za razliku od ove prakse, Hrvatska se još uvijek nije opredijelila za sustavnu dugoročnu politiku upravljanja zemljištem, koja bi omogućila farmerima da upravljaju s barem 0,70 hektara po kravi, kao što to ima nizozemski farmer. Naprotiv, kod nas je trenutno na snazi Zakon i Pravilnik kojim lokalne zajednice, bez obzira na potrebe farmera, mogu lokalnim politikama raspolaganja „oduzimati“ zemlju i onima kojima ona treba za održanje mljekarske proizvodnje.
Nadalje, Hrvatska u strategiji mljekarstva nije prilagodila izbor genetike krava tradiciji držanja, načinu i prirodnim mogućnostima ishrane krava u pojedinim regijama Hrvatske, koje su tradicionalno bile stočarske, i gdje postoji određeno znanje i iskustvo prilagođeno pasmini krave koja se tamo držala stoljećima. Sukladno tome, Hrvatska nije ulagala ni u razvoj genetike tih pasmina, koje su po svim osobinama najbolje prilagođene prirodnim uvjetima držanja u Hrvatskoj.
Nadalje, mora se napraviti i ekonomska analiza isplativosti mliječnih farmi i to ne samo u odnosu na veličinu farme, već i u odnosu na njenu proizvodnju. Najbolje rezultate pokazale su mješovite farme veličine od 80 krava, koje proizvode i mlijeko i meso jer su otpornije na volatilnost cijena mlijeka na tržištu te to uvijek mogu bar djelomično kompenzirati prihodima od prodaje tovne junadi. Za ovakav način proizvodnje, uvoz Holstein pasmine, koji je često potican i od same države, nije najbolji izbor, jer osim ženske teladi, koja je pogodna za reprodukciju, muška telad kod nas nema tržište, odnosno cijena ove teladi je bitno niža od npr. Simentalca. Stoga se nameće zaključak da bi izbor Simentalca, koji bi se genetski stalno unapređivao, bio bitno bolje rješenje jer bi telad bila dobra osnova i za proizvodnju kvalitetnog junećeg mesa, hrvatskog baby beefa.
Hrvatska bi se morala strateški opredijeliti za proizvodnju mlijeka potrebnog za ishranu njenog stanovništva i onda napraviti program kako podići broj krava na farmama. Mjera u kojoj se dijele tri junice po farmi sigurno nije rješenje ovog problema, poglavito kada iza toga ne postoji kontrola gdje su te junice završile i gdje je završio podmladak. Za oporavak stočnog fonda Hrvatska mora izdvojiti bitno više sredstava nego što to danas čini jer visinom sadašnjih potpora ona ne može dostići zaostajanje u proizvodnosti mlijeka koje ima.
U sljedećem razdoblju, kao jedno od rješenja za tržišne probleme farmera, nužno se nameće potreba za njihovim udruživanjem u različite oblike proizvođačkih organizacija kroz koje bi mogli osnažiti svoju poziciju u pregovorima s velikim mljekarama, a i kroz zajedničku suradnju organizirati vlastitu preradu, odnosno izlazak na tržište.
Država bi morala ovo poticati jer će proizvođačke organizacije, u sljedećem programskom razdoblju imati ekskluzivna prava na dio potpora iz EU, koje hrvatski farmeri ni do sada nisu punu koristili zbog niske stope udruživanja.
Dobra je vijest da će u sljedećem razdoblju, države članice imati veću slobodu u alokaciji potpora, u okviru odobrenog budžeta koji im je na raspolaganju. To bi mogla biti realna šansa Hrvatske za oporavkom mliječnog sektora, odnosno sektora tova junadi, naravno, ako se to jasno odredi kao cilj u budućoj Strategiji poljoprivrede te ako se tome prilagode adekvatne mjere.
