Poljoprivredno zemljište osnovni je i najvažniji resurs za proizvodnju
Petnaesti Zakon o poljoprivrednom zemljištu (Zakon), koji je donijet u Hrvatskoj od osamostaljenja, stupio je na snagu 9. ožujka 2018. godine, što znači da je na snazi već gotovo 20 mjeseci te i dalje izaziva dvojbe, nejasnoće i brojne probleme na teren, a da pritom nije dodijeljen niti jedan novi hektar poljoprivrednim proizvođačima.
Spomenuti Zakon je nadležnost za raspolaganje poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu države prenio na jedinice lokalne samouprave, koje su bile dužne donijeti Programe raspolaganja državnim poljoprivrednim zemljištem na svom području u roku od tri mjeseca od dana stupanja Zakona na snagu. Nakon što je prošlo 20 mjeseci od stupanja na snagu Zakona, Ministarstvo poljoprivrede još ne zna točno koliko će JLS-a uopće dostaviti Programe raspolaganja poljoprivrednog zemljišta. Za sada je to učinilo 410 JLS, od kojih je 211 dobilo potrebnu Suglasnost na svoj Program te bi mogli početi raspisivati natječaje. Oko 200 JLS još mora nadopuniti svoje Programe jer imaju određene nedostatke, dok za njih 30 do 40 Ministarstvo procjenjuje da će još dostaviti Programe. Za 70 JLS se smatra kako nemaju državno poljoprivredno zemljište.
Od odobrenih 211 Programa, JLS su do sada raspisale tek 11 natječaja, ali se ne zna koliko ih je do sada zaključeno i jesu li donijete Odluke o davanju u zakup. No, zadnjih dana, kako se bliži vrijeme da se krene s donošenjem odluka, na površinu izlaze sve one negativnosti na koje se upozorava od samog donošenja Zakona.
Svi ovi podaci iznijeti su kroz javni prostor, preko brojnih intervjua koje su posljednjih dana čelnici Ministarstva poljoprivrede davali u medijima, uglavnom na Hrvatskom radiju koji se ovom temom bavi vrlo temeljito i sustavno.
Prema podacima koji su u zadnje vrijeme javno objavljeni, Hrvatska ima 800.000 ha državnog poljoprivrednog zemljišta, od kojeg je 400.000 ha u šumsko gospodarskoj osnovi. To znači da bi mogli očekivati kako se radi o 400.000 ha, koji bi se kroz Natječaje jedinica lokalne samouprave trebali dati poljoprivrednim proizvođačima na raspolaganje – uglavnom kroz dugogodišnji zakup.
Primjer slavonske općine
Primjer koji je možda najekstremniji, je onaj iz jedne slavonske općine u kojem je donijet Program raspolaganja koji je utvrdio zemljišni maksimum od tek 25 ha. Na tom području PIK Vinkovci od daleke 1999. godine ima u dugoročnoj koncesiji na 20 godina 1.100 ha zemljišta, na kojem je organizirana proizvodnja povrća uz sve agrotehnološke mjere i moderne tehnološke sustave te ratarsku i stočarsku proizvodnju. Uložena su značajna sredstava u suvremeni Rasplodni centar za odojke te je ukupno zaposleno 110 radnika. Na spomenutom području nalaze se značajno veće parcele i katastarske čestice od 25 ha, koje čine jednu tehnološku proizvodnu cjelinu.
Ako se dogodi sasvim izgledni scenarij, da općinski načelnik i općinsko vijeće podijeli zemlju lokalnim OPG-ima, koji se uglavnom bave ratarskom proizvodnjom, spomenutih 110 ljudi ostat će bez posla, Rasplodni centar za odojke više neće imati smisla održavati bez poljoprivrednog zemljišta. Općinski načelnik u takvim okolnostima izjavljuje kako ga uopće nije briga što će ljudi ostati bez posla jer su tamo zaposlena samo tri radnika iz njihove općine. Zemlju namjerava podijeliti na 350 lokalnih OPG-ova, što znači da bi svaki prosječno mogao dobiti oko 3 ha.
Svatko tko se imalo razumije što danas čini suvremenu poljoprivrednu proizvodnju, temeljenu na produktivnosti i tko razmišlja o uspjehu proizvodnje hrane i plasmanu na tržište, mora se zapitati kako ovakve odluke uopće imaju smisla.
Ovaj primjer nije usamljen i sporadičan samo za tu općinu. Slične situacije i odluke mogu se dogoditi i događaju se i u brojnim drugim općinama diljem Hrvatske i ne odnosi se samo na velike poljoprivredne sustave, već su u “zamku” provedbe Zakona o poljoprivrednom zemljištu upali i brojni uspješni OPG-ovi, veliki, srednji, mali.
Tako je medijski eksponiran i poznat primjer jednog uspješnog slavonskog OPG-a, kojemu prijeti da izgubi dvije trećine zemlje koju obrađuje jer je njegova općina utvrdila zemljišni maksimum na 20 do 25 ha. I taj primjer govori kako se u Hrvatskoj očito utonulo u poljoprivredni iracionalizam i parolu iz doba socijalizma “kako bi svi morali biti jednaki”. Sve više kritika od različitih udruga i stručnjaka govore o tome da će se u provedbi Zakona uništiti uspješna poljoprivredna gospodarstva jer svima postoje jasno kako ovaj Zakon očito nije u funkciji poticanja proizvodnje hrane i uspješnih poljoprivrednika, koji su temeljem ranijih zakupa krenuli u ozbiljne investicijske cikluse, podigli značajno konkurentnost i produktivnost, zaposlili ljude i sl.
S terena dolazi sve više primjera upravo takvih uspješnih poljoprivrednika koji su dobili sredstva iz EU fondova (različite mjere Programa ruralnog razvoja) upravo na temelju njihovog ukupnog proizvodnog potencijala. Ovakvi su OPG korisnici velikih potpora koje bi za cilj trebale imati podizanja novih proizvodnih kapaciteta ili pogona za preradu, a kako bi uspješno proizvodili, potreban im je najvažniji resurs – poljoprivredno zemljište koje su do sada obrađivali.
I što dalje…
Hoće li nam se dogoditi da takvi projekti propadnu jer ne mogu proizvoditi bez obradive zemlje? Hoće li ogromna sredstva koja su povukli iz EU fondova u konačnici biti bačena u vjetar? Hoće li nam vrijednost poljoprivredne proizvodnje nastaviti padati zbog odluka za koje nitko ne snosi odgovornost i ne stavlja u važan kontekst političkih priča kako nam je potrebna strategija uspješne, a ne socijalne poljoprivrede. Država se “pravda” kako je podjela zemlje u nadležnosti lokalnih jedinica i da od toga ne odustaju, a lokalne čelnike kao da uopće ne zanima koliko je neki od proizvođača, koji godinama obrađuje državnu zemlju na njihovom području, uložio do sada u svoju proizvodnju i hoće li opstati ili napustiti poljoprivredu, barem ovakvu kako to sada radi.
Tu nema ekonomske logike, a da je tome tako, svjedoči nam i egzodus mladih koji, osim što ne mogu pronaći posao u svojim malim sredinama, odlaze i zbog samovolje upravo lokalne politike.
Zakonom su nezadovoljni svi
S rješenjima iz Zakona o poljoprivrednom zemljištu nezadovoljni su svi. Tako smo čuli ozbiljne kritike Hrvatske poljoprivredne komore, čelne institucije svih poljoprivrednika, na noge su se digle i brojne udruge poput uspješnih tovljača junadi Baby Beefa, nezadovoljni su znanstvenici i akademska zajednica, brojni uspješni mali i veliki poljoprivredni proizvođači. HPK traži da se hitno mijenja Zakon u smjeru da dosadašnji posjednici koji rade, proizvode i poštuju gospodarske programe imaju prednost kod dodjele i nastave koristiti zemljište koje su i do sada koristili.
HPK postavlja i pitanje ustavnosti odredba Zakona koji je uveo zemljišni maksimum te ravnopravnost poljoprivrednih proizvođača, od kojih će neki u jednoj JLS moći imati 1000 ha, a u susjednoj 30 ha.
Posljednjih tjedana svjedoci smo da odluke lokalnih čelnika i puzajući latentni sukobi zbog zemljišta poprimaju i novi oblik eskalacije – na poljoprivrednim gospodarstvima i njivama počele su se pojavljivati bombe i oružje. Što bi se još trebalo dogoditi pa da odgovorni iz resornih institucija vide sav apsurd svojih zakonskih rješenja ili što je još tragičnije, njihove loše provedbe na terenu koja postaje krajnje iracionalna.
Akademik Franjo Tomić, jedan od rijetkih pripadnika akademske zajednice koji želi javno govoriti o ovim problemima, kaže kako je Zakon o poljoprivrednom zemljištu jedan od najmoćnijih zakona iz područja poljoprivrede. I on sam je iznio svoje nezadovoljstvo postojećim zakonom jer smatra kako se i dalje provodi poljoprivredna politika „usitnjavanja umjesto okrupnjavanja“.
Ako želimo sudjelovati u ozbiljnoj proizvodnji hrane za tržište i želimo se nositi s jakom globalnom konkurencijom, moramo imati veće poljoprivredne površine jer mala gospodarstva teško mogu biti konkurentna. Izuzetno je značajno za tržišnu konkurentnost da se poljoprivredni posjedi ojačaju i okrupne. Poljoprivrednim proizvođačima potrebna je sigurnost njihovih resursa, a poljoprivredno zemljište je glavni resurs za proizvodnju hrane. Kako netko uopće može očekivati da će se proizvođači ozbiljno baviti proizvodnjom bez dugoročnog rješenja poljoprivrednog zemljišta?
Najuspješnije zemlje EU imaju vrlo dobre primjere aktivne državne politike u okrupnjavanju poljoprivrednih posjeda. Nizozemska tako „krade“ zemlju moru i izgrađuje gospodarstva optimalne veličine te ih prodaje na licitacijama najkompetentnijim kupcima, uz kriterije posjedovanja znanja i kapitala, a mi se i dalje borimo i glavna nam je tema kako uzeti zemlju velikima i dati je malima. Glavno pitanje trebalo bi biti kako što brže stvoriti ekonomsko održivo gospodarstvo bogato zemljom, znanjem i sve više novih tehnologija.
Hrvatska već godinama ide drugim putem i stalno mijenjamo smjerove. Donosimo, svakih nekoliko godina, nove zakone, oko njih se potom godinama prepiru svi sa svima, primjena je teška i neizvjesna, a onda kada se zemlja podijeli, rijetko se provodi ozbiljna kontrola da li se ona koristi kako je u Gospodarskom programu napisano, odnosno da li se na državnoj zemlji proizvodi hrana ili raste korov.
Na ove probleme ukazuje i Svjetska banka u svojoj dubinskoj analizi poljoprivrede.
„Iako je većina poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu, značajan udio zemljišta (oko 30 %) je još uvijek u držanom vlasništvu i uglavnom se dodjeljuje u dugotrajni zakup, a rijetko prodaje. Učinkovito upravljanje zemljištem i mobilizacija poljoprivrednog zemljišta za ulaganja u Hrvatskoj, trenutačno je ograničeno fragmentacijom institucija, sektorskim politikama korištenja zemljišta i prostornim planiranjem, višestrukim pravnim režimima koji se odnose na status zemljišta i ograničenjem vlasništva, slabom provedbom ugovornih obveza, nejasnim pravilima o kategorizaciji zemljišta te nepotpunim i zastarjelim sustavima upravljanja zemljištem.
Raspolaganje državnim zemljištem pati od neučinkovitih i dugotrajnih administrativnih postupaka, uglavnom zbog neusklađenosti katastra i zemljišnih knjiga. Štoviše, često se primjenjuju restriktivni kriteriji odabira, uključujući zahtjeve koji se odnose na zaštitu zemljišta, poljoprivredne prakse pa čak i vrstu poljoprivredne djelatnosti. Istovremeno, slabo se provode naknadne provjere radi utvrđivanja poštuju li se zaista ti strogi kriteriji odabira nakon dodjele državnog poljoprivrednog zemljišta.“ – navodi se u izvještaju Svjetske banke.
Stručni kapaciteti JLS
Jedinice lokalne samouprave često nemaju stručne kapacitete, a trebale su u kratkom vremenu izraditi nove Programe raspolaganja, sakupiti veliki broj podataka, pribaviti razne suglasnosti od županija, Ministarstva poljoprivrede, Hrvatskih voda, Hrvatskih šuma te Ministarstva zaštite okoliša. Zbog svega toga, naši poljoprivredni proizvođači sada su se našli u čudu jer su JLS vrlo hrabro počele ograničavati veličinu poljoprivrednog posjeda.
Logično se postavlja i pitanje na temelju kojih analiza, vizija i strateških ciljeva su takvu odluku unijeli u Program raspolaganja? Jesu li imali znanja i vremena za analizu? Jesu li razmišljali da jedno poljoprivredno gospodarstvo, koje ima u zakupu primjerice 100 ha, ima prilagođenu mehanizaciju, broj stoke, potreban broj zaposlenih za te površine, ali i da mora vraćati i kredite koji su im odobreni upravo na cjelokupni poljoprivredni potencijal koje je to gospodarstvo do sada koristilo. Možda su ipak u donošenju odluka razmišljali koliko će njihovih susjeda ili birača dobiti poljoprivredno zemljište!
Zašto uzimati zemlju kvalitetnim proizvođačima
Hrvatska država mora dobro razmisliti zašto u trenutku kada se u EU raspravlja o novom programskom razdoblju ZPP-a, bez ikakve ekonomske računice želi uzeti zemlju kvalitetnim proizvođačima s europskim prinosima da bi ju se dalo ekonomski nedokazano održivim gospodarstvima. I to samo zbog neznanja i nedostatka kvalitetnih analiza te strategije općinskih vijeća i načelnika, koji objektivno za takve analize nemaju administrativnih kapaciteta.
Na udaru ovakvih rješenja o zemljišnom maksimumu našle su se ne samo velike poljoprivredne tvrtke, nego i mnogobrojni OPG-ovi. U konačnici bi nam se moglo dogoditi da uništimo i ono malo kvalitetnih poljoprivrednih proizvođača koji ostvaruju rezultate na europskom nivou s odličnim prinosima te su konkurentni. No, teško da ćemo stvoriti nove uspješne poljoprivrednike jer za uspješnu poljoprivredu potrebno je puno znanja i kapitala, a tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje.
Konkurentna poljoprivreda ili socijalni agrari
U Hrvatskoj je potrebno hitno prihvatiti činjenicu da nam proizvodnja treba biti konkurentna, mora imati primjerenu produktivnost po jedinici proizvoda ili po hektaru ili po zaposlenom. Ne možemo očekivati da ćemo biti konkurenti u utrci sa suvremenom poljoprivredom punom novih tehnologija, nasuprot našom zaostalom poljoprivredom malih posjeda, proizvodnjom koja će se odvijati na malom tržištu kratkih lanaca opskrbe bez tržišnog utjecaja. To je iluzija. Danas poljoprivreda ne može biti uspješna, ako nije konkurentna. Zato je važno da naše poljoprivredne proizvođače osnažimo, a ne da ih oslabljujemo, što se sada čini.
Socijalu moramo i trebamo rješavati na drugi način.
Hrvatska ima još malo vremena da spasi svoju poljoprivredu
Hrvatska nema više vremena i ne smije dozvoliti da nam poljoprivredna proizvodnja iz godine u godinu pada ili stagnira, a davanja za poljoprivredu rastu. Potrebno je krenuti sa snažnim zaokretom u smjeru jačanja proizvodnje, okrupnjavanja posjeda, povećanja poljoprivrednog zemljišta, uređenja zemljišta, navodnjavanja i odvodnje te regionalizacije proizvodnje. Sve to će biti nedovoljno bez ubrzane edukacije, osposobljavanja proizvođača za nove tehnologije i nova organizacijska rješenja i rad na tržištu. Za to su nam nužni organizatori proizvodnje potrebni za prijenos znanja i transfere tehnologija. Ministarstvo mora naći okvir koji će biti optimalan da počnemo proizvoditi hranu za naše stanovništvo, a ne da smo samodostatni u nekoliko kultura – uglavnom proizvoda najniže dodane vrijednosti.
Uz primjenu sadašnjeg Zakona o poljoprivrednom zemljištu, imat ćemo još lošije rezultate u poljoprivredi, ali će možda koji od načelnika ili vijećnika dobiti nekolicinu novih birača.
SMARTER aktivno radi na tome da Zakon o poljoprivrednom zemljištu ide na hitnu izmjenu i dopunu.
