PIŠE: prof. dr. sc. Ivo Grgić
Svaki naš povratak iz poljoprivredno (i ekonomski) razvijenih država je susret s hrvatskom zbiljom, neobrađenim poljoprivrednim površinama i usitnjenim parcelama. I pitamo se koji je razlog tome. Možda je to dio smislene nacionalne poljoprivredne politike, tj. držanja površina pod ugarom, a možda želja iste politike da se očuva izvorni krajobraz nenarušen svom silom poljoprivredne tehnologije koja taj isti krajobraz mijenja.
Naravno, ovakva razmišljanja su samo pošalica na problem temeljnog poljoprivrednog resursa koji traje već desetljećima, naročito od devedesetih godina prošlog stoljeća naovamo.
Dok smo veći dio uređenih površina bivših kombinata „raskrčmili“, a ostatak služi za političko mešetarenje i potkusurivanje te umjesto da se na vrijeme prodalo ili dalo u koncesiju, onaj drugi i veći dio u vlasništvu OPG-ova, ostao je nepromijenjen. Manji broj većih, novostasalih proizvođača, najčešće je nastao podjelom društvene imovine, ali treba priznati da neriješeni imovinsko-pravni odnosi i nepostojanje tržišta zemljištem te „veće“ sputava u daljnjoj koncentraciji površina, a time i osnovne pretpostavke za podizanje njihove produktivnosti i konkurentnosti.
I onda se od potrebe do potrebe, naročito u razdobljima propitkivanja zašto se nešto ili ništa ne radi, spominje nužnost komasacije.
Vrlo često se poistovjećuje postupak komasacije s postupkom okrupnjavanja poljoprivrednih površina, odnosno arondacijom. I jedno i drugo su agrarne operacije, kojima je rezultat i okrupnjavanje posjeda, pri čemu se oblikuju veće i, za korištenje ostalih inputa, posebice strojeva, prikladnije poljoprivredne parcele. Dosizanje ovoga cilja za mnoge neuke je podloga, odnosno početak stvaranja cjenovno konkurentnije poljoprivredne proizvodnje. Ipak, okrupnjavanje poljoprivrednog zemljišta je tek početak u rješavanju mnogih problema poljoprivrede i prostora, a ne konačni cilj.
Velika je razlika između komasacije i arondacije.
Komasacija je jedna od najzahtjevnijih zahvata koja potiče promjenu agrarne strukture, tj. smanjuje se broj poljoprivrednih gospodarstava uz istovremeno povećanje prosječne veličine posjeda, čime se značajno utječe i na uređenje i razvoj sela, odnosno ruralnog prostora. Postupkom komasacije rješavaju se dugo neriješena imovinsko-pravna pitanja, poboljšava se prometna povezanost s parcelama, ali i izvodi uređenje tla tj. hidromelioracije, što nije slučaj kod arondacije.
Sam postupak komasacije mogu pokrenuti vlasnici poljoprivrednog zemljišta, što je rjeđi slučaj. Češće to treba inicirati država. Kada to čini država, pretpostavka je dobro „pripremljen teren“, odnosno prihvaćanje ideje od većine vlasnika zemljišta. Općenito, u procesu komasacije nezaobilazna su tri sudionika i to poljoprivredni proizvođači, lokalna zajednica i država. Sva tri sudionika moraju imati zajednički cilj, ali se pažljivo moraju uvažiti i pojedinačni ciljevi, odnosno očekivanja od postupka komasacije.
Važnost i neophodnost komasacije vidljiva je i iz strukture poljoprivrednih površina.
U 2018. godini u Hrvatskoj je bilo registrirano 157.394 poljoprivrednih gospodarstva, s prosječno 7,2 ha poljoprivrednih površina u 8,6 parcela prosječne veličine 0,8 ha po parceli. Velike su razlike po županijama. Površinski najveća poljoprivredna gospodarstva su u Vukovarsko-srijemskoj (18,7 ha), Osječko-baranjskoj (17,9 ha) te Virovitičko-podravskoj županiji (13,2 ha). Najveće prosječne parcele također su najveće u ovim županijama (Osječko-baranjska 2,5 ha, Vukovarsko-srijemska 2,1 ha te Virovitičko-podravska 1,5 ha). Ostale županije su s daleko nepovoljnijom strukturom te su najmanje prosječne veličine parcela u Dubrovačko-neretvanskoj (0,2 ha) te Krapinsko-zagorskoj (0,3 ha).
Zbog mnogih razloga, a prvenstveno visokih troškova uređenja zemljišta, komasacija se i preporuča za županije s manjim brojem, ali prosječno većih zemljoposjednika, dok se za ostale županije preporučaju neki drugi oblici okrupnjavanja površina i proizvodnje, kao što je dragovoljna zamjena, prodaja ili stvaranje nekih proizvođačkih oblika povezivanja, npr. Proizvođačkih organizacija.
Zadnja veća komasacija u Hrvatskoj zabilježena je prije tridesetak godina i logično pitanje je zašto se u međuvremenu nije ništa učinilo. Odnosno, da li se u Hrvatskoj od nje odustalo i gdje je problem, odnosno tko je kriv.
Neki „krivicu“ pronalaze u nedostatku zakonskog okvira. Zadnji Zakon o komasaciji datira od 2015. godine (NN 51/15, 24. travnja 2015.) i od tada nije učinjeno ništa. U izradi Zakona sudjelovali su, po mišljenju tadašnjeg čelništva Ministarstva poljoprivrede, sve relevantne institucije, ali važniji pomak nikada nije učinjen. Iz tog doba spominje se i sve manje pamti pilot projekt komasacije, kojeg je trebala provesti tadašnja Agencija za poljoprivredno zemljište i to u Brodsko-posavskoj, Virovitičko-podravskoj, Istarskoj i Ličko-senjskoj te Međimurskoj županiji. Iako je ponegdje bio iskazan značajan interes poljoprivrednika, pilot program nije saživio. U izbornoj godini velike reforme, kakva je nesumnjivo komasacija, u pravilu izostaju, a nove vlasti ne žele provoditi politiku koju je donijela prethodna vlada. Tako se već godinama vrtimo u krug i ne rješavamo ovaj veliki izazov za hrvatsku poljoprivredu.
Drugi kao prepreku navode visoke troškove komasacije. Troškovi komasacije odnose se na izradu idejnog projekta, izvođenje stručnih geodetskih poslova, procjenu zemljišta, objekata i nasada, utvrđivanje imovinsko-pravnog stanja na zemljištu, troškove županijskog komasacijskog povjerenstva, troškove državnog komasacijskog povjerenstva, troškove odbora sudionika komasacije, itd. Sami troškovi procjenjuju se između 400 i 500 eura po ha. Novonastala pogodnost je da se proširila lepeza mogućih izvora financiranja postupka, ali ni to nije pomoglo da se krene dalje.
Treći kao značajnu prepreku nalaze u velikom broju vlasnika zemljišta, pri čemu se mnogi od njih ne bave poljoprivrednom proizvodnjom pa je i mali njihov interes za komasacijom.
Četvrti naglašavaju nisku profesionalizaciju poljoprivrede Hrvatske, s nereguliranim korištenjem poljoprivrednih površina i u nedostatku tržišta poljoprivrednim zemljištem.
Peti kao veliki problem ističu nedostatak vizije poljoprivrednog razvitka, što se u posljednje doba očituje i kod izrade Strategije poljoprivrednog razvitka. U nedostatku vizije, ne potiču se zainteresirani za poljoprivrednu proizvodnju na dodatna ulaganja, a one druge, vlasnike neobrađenih i napuštenih površina, se „ne prisiljava“ da te iste površine daju u prodaju.
I svi koji gore navedeno spominju su u pravu, pri čemu je ipak najveća odgovornost na nositeljima poljoprivredne politike, kojima je obveza pronaći mehanizme, metode i sredstva za uređenje poljoprivrednih površina, koliko za okrupnjavanje, a još više za hidromelioracijske zahvate jer nas na to upozoravaju i sve veći klimatski ekstremi.
Ono što nas zabrinjava je stanje već uređenog poljoprivrednog zemljišta. U Hrvatskoj je drenirano oko 167 tisuća ha, odnosno oko 6,7% poljoprivrednih površina. Prema procjeni stručnjaka, čak 85 % sustava cijevne drenaže je devastirano – nefunkcionalno, a „starost“ sustava na 95 % površina dreniranog poljoprivrednog zemljišta je trideset i više godina. Procjenjuje se da bi samo za hidro i agromelioracijske mjere dodatnog uređenja dreniranog poljoprivrednog zemljišta za potrebe navodnjavanja u Republici Hrvatskoj, trebalo sveukupno izdvojiti 2,1 milijardu kuna (bez PDV-a), od toga za agromelioracije 688 milijuna kuna i hidromelioracije oko 1,4 milijarde kuna.
I zato, stav je stručnjaka SMARTER-a da se bez jasne vizije poljoprivrednog razvitka, na čemu su sami radili i izradili dokument s jasnim ciljevima, mjerama i nositeljima, neće učiniti toliko očekivani iskorak u neophodnom postupku komasacije poljoprivrednog zemljišta. Ozbiljni poljoprivredni proizvođači, i mali i veliki, za to vrijeme čekaju da temeljni resurs poljoprivredne proizvodnje prestane biti priča za zabavu i sitna lokalna politička potkusurivanja.
