Nekada je Hrvatska izvozila 320 milijuna dolara junetine, a danas od izvoza ostvaruje 32 milijuna eura
Posljednjih dana objavljeno je nekoliko reakcija iz udruge BABY BEEF, a koje se odnose na analizu Strategije poljoprivrede koja je predložena od strane Svjetske banke, a koja je rađena u organizaciji hrvatskog Ministarstva poljoprivrede.
Objave u stručnoj javnosti nisu prošle nezapaženo, ali s obzirom na značaj sektora tovnog govedarstva, čije članove udruga BABY BEEF okuplja, po našem mišljenju, u široj javnosti nisu izazvale adekvatne reakcije.
Naime, udruga BABY BEEF jedna je od rijetkih koja okuplja poljoprivredne proizvođače tovne junadi, već dugi niz godina, a značaj sektoru daje činjenica da je meso junadi jedan od najvažnijih izvoznih proizvoda hrvatske poljoprivrede.
Radi se o jednom od rijetkih sektora poljoprivredne proizvodnje gdje Hrvatska ima izgrađen brend na stranim tržištima i gdje, poglavito na talijanskom tržištu, imamo snažan potencijal rasta. Hrvatska je junetina, desetljećima unazad, poznata kao meso posebne i specifične kvalitete, što se temeljilo na kvaliteti mesa, genetici hrvatskog simentalca, te načinu tova i vrsti ishrane domaćim kukuruzom.
Zato smatramo da su stavovi udruge proizvođača ovoga branda, a vezani uz prijedlog nove Strategije poljoprivrede Hrvatske, izuzetno važni i respektabilni.
Naime, točno je da je Svjetska banka analizirala stanje u hrvatskoj poljoprivredi, koristeći, u najmanju ruku, dvojbenu metodologiju koja je nužno morala dovesti do krivih zaključaka.
Udruga BABY BEEF u pravu je kada tvrdi da Svjetska banka nije analizirala stanje u hrvatskoj poljoprivredi sa stajališta potreba, interesa i vizije hrvatske poljoprivrede, već sa stajališta predloženih ciljeva Zajedničke Poljoprivredne Politike Europske Unije za sljedeće programsko razdoblje.
Takva metodologija, naravno, pretpostavlja da su ciljevi razvoja poljoprivrednog sektora u Hrvatskoj nužno i samo oni ciljevi koje ima ZPP EU. Stoga su i prijedlozi Svjetske banke dati u analizi „uokvireni“ upravo u te ciljeve.
Nije sporno da Hrvatska mora uskladiti dio ciljeva poljoprivredne politike s ciljevima EU-a, ako ništa drugo kako bi optimalno iskoristila raspoloživa EU sredstva, ali od dokumenta koji treba biti osnov za dugoročno upravljanje rastom poljoprivrede u Hrvatskoj, očekivati je da će krenuti od stvarnih hrvatskih potreba i potencijala, i na bazi toga procijeniti koji ciljevi i metode rasta hrvatskoj poljoprivredi trebaju da bi dostigla razinu konkurentnosti zemalja EU.
Hrvatska, koja toliko hrane uvozi, a s druge strane, i sama Svjetska banka priznaje, posjeduje velike prirodne neiskorištene potencijale za rast poljoprivrede, mora procijeniti kako i na koji način najbolje iskoristiti svoje potencijale, prvenstveno za zadovoljavanje vlastitih potreba, a onda i za konkurentnost na stranim tržištima.
A to se u ovom dokumentu nije dogodilo.
Nadalje, nedopustivo je u bilo kojoj analizi, a poglavito u onoj koja konstatira da Hrvatska još nije obavila strukturnu transformaciju u poljoprivrednom sektoru, te da značajno zaostaje za zemljama EU, u predlaganju prioriteta i zaključaka Strategije, ne uvažiti ovu činjenicu.
Naime, svaka ozbiljna analiza, morala bi polazeći od ovih činjenica, predložiti konkretne ciljeve i mjere za promjenu ovakvog stanja i transformaciju poljoprivrednog sektora.
Ovo zahtjeva izradu dubinskih sektorskih analiza, i tek na osnovu njih formuliranje kvantificiranih ciljeva i izradu planova rasta te metoda kojima možemo ciljeve realizirati.
BABY BEEF je u pravu kada prigovara metodologiji koju Banka koristi za ocjenu učinkovitosti pojedinih poljoprivrednih subjekata, a to su rezultati analize kvantitativnih podataka iz hrvatskog FADN uzorka, koji je brojio nešto više od 1000 poljoprivrednih gospodarstava.
Manjkav i pogrešan uzorak nužno je doveo do pogrešnog zaključka o tome kako su mala i mikro gospodarstva najučinkovitiji dio hrvatske poljoprivrede.
Temeljem toga izveden je i pogrešan zaključak, proizašao iz analize učinkovitosti sustava potpora, da su velikim poljoprivrednim subjektima potpore, u suštini renta, i da u budućnosti oni trebaju biti izuzeti iz sustava potpora. Time su naravno poduprijete teze da je nužno limitirati ukupne potpore i stvarno ih ograničiti na manje i mikro subjekte. Da je Hrvatska završila proces transformacije u poljoprivredi, te da je njena konkurentnost i proizvodnost na razini EU 15, onda bi vjerojatno ovi zaključci imali realne argumente.
Naime, ovdje je jasno da je analiza učinkovitosti potpora u poljoprivredi Svjetske banke, imala za cilj potvrditi kako je, upravo predloženo ograničenje u visini ukupnih potpora po gospodarstvu na 100.000 eura godišnje, za sljedeće programsko razdoblje u EU, opravdano i nužno!
Pri tome se zaboravlja da je Hrvatska tek 2013. ušla na tržište EU, a da zemlje koje donose ove mjere uživaju blagodati raznih oblika potpora u poljoprivredi već 50-ak godina.
U hrvatskoj poljoprivredi, velika poljoprivredna gospodarstva i poljoprivredni subjekti, nositelji su uvođenja i primjene najnovijih znanja i tehnologija, te su oni ti koji stvaraju na 15% obradivog zemljišta gotovo 30% vrijednosti ukupne poljoprivredne proizvodnje.
Svjetska banka, također konstatira s pravom, kako hrvatska poljoprivreda nije dovoljno horizontalno i vertikalno integrirana, te da se nedovoljno koriste mogućnosti proizvodnje proizvoda veće dodane vrijednosti.
Naime, konstatira se da je prehrambena industrija, s jedne strane, visoko koncentrirana, a s druge strane, poljoprivredna proizvodnja je usitnjena i slaba, te ima otežan pristup tržištu.
Ali kakav se izlaz iz ove situacije nudi?!
Povećanje potpora mikro i malim proizvođačima, koji i danas svoje gotove proizvode prodaju na „kućnom pragu“, a veliki subjekti koji su tržišni proizvođači i jedini mogu postati nositelji i organizatori pojedinih poljoprivrednih proizvodnji, te tako olakšati svima put do tržišta kroz vertikalne i horizontalne sinergije s velikim prehrambenim industrijama, ostaju bez potpora.
Ovo je poglavito važno za sektor stočarstva, tovnog govedarstva, koje stvara najveću dodanu vrijednost u poljoprivredi, te je u stanju više puta multiplicirati vrijednost hrvatske ratarske proizvodnje, umjesto da ona završi u izvozu kao sirovina, uglavnom za talijansku stočnu hranu.
Umjesto izvoza kukuruza, ne bi li bilo bolje da osiguramo dugoročne uvjete za veću proizvodnju i izvoz junećeg mesa i to pod brendom „baby beef“?
No, kako će netko tko se prvi puta susreće s hrvatskom poljoprivredom razumjeti kompleksnost ovog sektora?
Za to je potrebno, ne samo metodološko znanje, već i duboko razumijevanje situacije, potencijala i trendova koji se događaju, a onda hrabrost i znanje za predlaganje promjena.
A što bi mogli biti konkretni prijedlozi?
Kao prvo, sektor stočarstva trebalo bi definirati kao sektor koji u budućem dugoročnom razvoju hrvatske poljoprivrede mora dobiti prioritet, obzirom na tržišni potencijal i značaj koji u stvaranju dodane vrijednosti ima.
Hrvatska je, i u ovom sektoru daleko od samodostatnosti, a prirodni potencijali za proizvodnju postoje, odnosno tržišni potencijali za izvoz.
Zbog potpune devastacije mljekarskog sektora, Hrvatska ima problem nedostatka domaće teladi za tov, te su proizvođači kod kupnje teladi za tov izloženi volatilnosti na tržištima Francuske, Njemačke, Poljske, itd., što ugrožava njihovu konkurentnost.
Također, uvozna telad dugoročno ne može služiti za stvaranje potpuno domaćeg brenda „mlade junetine“, što nameće zaključak da zasnivanje proizvodnje tovne teladi, na pretežno uvoznoj teladi, dugoročno ne može biti konkurentno rješenje.
Domaću telad za masovni tov još uvijek moraju oteliti krave, a u tom sektoru se u hrvatskoj poljoprivredi događa najveći pad od ulaska u EU!
Moguće je uvođenjem trošarina na teleće meso smanjiti klanje teladi i stimulirati ostavljanje teladi u tovu.
S druge strane, proizvodnja mlijeka nam je nekonkurentna, iako je u određenom periodu prevladavalo mišljenje da će uvoz junica pasmine holstein riješiti ovaj problem zbog njihove visoke mliječnosti.
Kako tradicija, način držanja, ishrana, klima i niz drugih uvjeta nisu kritički sagledavani kod masovnog uvoza ove pasmine, a poglavito je zanemarena činjenica da će hrvatsko tržište imati problem plasmana teladi ove pasmine, uništen je domaći simentalac, koji je bio osnov za proizvodnju mlijeka i junećeg mesa.
Domaće farme simentalca mogu (uz odgovarajuću opremljenost i veličinu farme) i danas biti konkurentne, ako kombiniraju proizvodnju mlijeka i proizvodnju mesa jer se tako optimalizira prihod i profitabilnost farme. Stoga bi u sljedećem razdoblju Hrvatska morala genetski revitalizirati simentalca, koji se u našim uvjetima pokazao kao optimalna pasmina. Također, odgovarajućim potporama za ciljano osjemenjivanje, kako bi se povećao broj novorođene ženske teladi, trebalo bi biti moguće doći do cilja od 200.000 ukupnog broja krava, što bi predstavljao jedan prihvatljiv broj za razvoj mljekarstva i tovnog govedarstva u Hrvatskoj. Pri tome bi trebalo definirati optimalne veličine farmi (s ekološkog, ekonomskog i tehničkog stajališta).
Praksa pokazuje da su to farme od 80-ak krava, opremljene robotskim sustavima za mužnju.
U mljekarstvu i govedarstvu trebalo bi zadržati sve oblike potpora, pa i onih proizvodnih, protiv kojih se Svjetska banka zalaže. Nadalje, postoji niz indirektnih mjera kroz koje je moguće povećati dohodak poljoprivrednih gospodarstva koje se bave stočarstvom.
Za realizaciju ovakvih strateških ciljeva, potrebno je kao prvo: donijeti vlastitu Strategiju koja će biti osnov poljoprivredne politike Hrvatske, definirati ciljeve, te u suradnji sa svim dionicima donijeti mjere za njihovu realizaciju i onda ih sustavno primjenjivati.