DESETLJEĆA loše politike nanijela su veliku štetu hrvatskoj poljoprivredi, koja bi mogla biti glavni pokretač zapošljavanja u ruralnim krajevima. Među poljoprivrednicima vlada nezadovoljstvo, a stručnjaci upozoravaju da se mnogi bave proizvodnjom manje isplativih ratarskih kultura te da bi se trebali okrenuti voću i povrću. “Poljoprivreda je velika prilika za povećanje zaposlenosti. Potrebno je uspješnije upravljati njenim potencijalima, što do sada nije bio slučaj. Svjedočimo svakodnevnom odlasku radno sposobnog stanovništva iz zemlje i sigurno ćemo trpjeti brojne posljedice, Mnogi poljoprivredni proizvođači bore se s nedostatkom radne snage, a politika im nije ponudila kvalitetno rješenje za sezonska zapošljavanja”, kaže Matijević. Matijević smatra da je potencijal poljoprivrede golem, ali da je Hrvatska prvak u propuštenim prilikama. Smatra da je problem u nedostatku strategije, a ne u (ne)isplativosti pojedinih kultura. “Potencijal je golem, ali je Hrvatska prvak svijeta u propuštenim prilikama. Problem je loše upravljanje i nedostatak strateškog pristupa, a ne neisplativost ratarske proizvodnje. Poljoprivredna strategija trebala bi dati odgovore na pitanja što, gdje i kako Hrvatska može konkurentno proizvoditi. Jednako tako poljoprivrednike je potrebno educirati. Nije realno da svatko proizvodi što mu padne na pamet jer tako ne može biti konkurentan. Ne može svatko imati svoj traktor, svoje skladište, kamion za distribuciju. Mali se moraju udruživati.”, kaže Matijević. Osnovni problem, ističe Matijević, nedostatak je sustavnog pristupa i loš sustav poticaja, kao i nepovoljni uvjeti financiranja. Problemi poljoprivrede su visoka zaduženost, nemogućnost financiranja, visoka davanja država, komunalne naknade… Zabrinjava i prosječna dob vlasnika poljoprivrednih gospodarstva, koja je skoro 60 godina, a samo 4,5 posto vlasnika je mlađe od 35. Kvalitetna poljoprivredna strategija treba posložiti proizvodnju po regijama. Uz dobro upravljanje potporama svaka proizvodnja može biti isplativa”, kaže Matijević. Regionalizacijom poljoprivredne proizvodnje dobili bi konkurentnije proizvode čime bi se mogao povećati izvoz. Kao uspješne primjere Matijević navodi proizvodnju mandarine, koja je postala glavni izvozni proizvod u kategoriji svježeg voća. “Hrvatski proizvodi su kvalitetni, ali u pravilu nisu konkurentni. Ipak, postoje oni koje uspješno izvozimo. Jedan od takvih proizvoda su mandarine čija je proizvodnja locirana na području Neretve čime se omogućilo korištenje svih prednosti regionalizacije, odnosno koncentracija volumena na manjem prostoru, korištenje jedinstvene tehnologije i optimalna primjerna mehanizacije i automatizacije. Navedeno je dovelo do toga da mandarina postane naš glavni izvozni proizvod u kategoriji svježe voća. Taj princip regionalizacije proizvoda nismo na žalost koristili primjerice kod jabuka, koje se sada proizvode od Dubrovnika do Vukovara, a tako se ne može napraviti konkurentan proizvod jer se ne radi po jedinstvenim tehnologijama proizvodnje, odnosno prenaglašena je heterogenost tehnologija, sorti. Ako ubrzo napravimo zaokret u poljoprivredi, imat ćemo proizvode dodane vrijednosti kojima možemo konkurirati na širem tržištu, odnosno povećati izvoz”, zaključuje Matijević.
