Voda je strateški resurs 21 stoljeća. Iako obuhvaća 70 posto zemljine površine, udio slatke vode je samo tri posto, a čak jedna četvrtina svjetske populacije ne raspolaže dovoljnom količinom pitke vode. Osiguranje pitke vode je danas glavno ekonomsko, gospodarsko i sigurnosno pitanje na svjetskoj razini.
Zbog sve učestalijih i dugotrajnijih sušnih razdoblja u zadnjim desetljećima, koje poljoprivrednu proizvodnju čine vrlo rizičnom, Vlada Republike Hrvatske još je daleke 2005. godine odobrila ˝Nacionalni projekt navodnjavanja i gospodarenja poljoprivrednim zemljištem i vodama˝. U projektu je zacrtano da će se do kraja 2020. godine navodnjavati čak 65.000 ha ili oko 6 posto obradivih poljoprivrednih površina, ali taj plan nije ispunjen i pokazuje sve nelogičnosti investiranja u ovaj projekt i poljoprivredu. Do sada su izgrađeni novi sustavi navodnjavanja na tek oko 14.500 ha. S obzirom na to da ne postoje službene statistike o navodnjavanim površinama u Hrvatskoj, ukupni broj poljoprivrednih površina na kojima je omogućeno navodnjavanje, kada se u obzir uzmu i raniji sustavi koji su postojali, procjenjuje se između 23.000 i 26.000 ha, odnosno između 2,1 – 2,4 posto korištenog poljoprivrednog zemljišta (1.077.403 ha).
„Po navodnjavanju Hrvatska je i dalje na začelju u EU. Iako je do sada u izgradnju sustava za navodnjavanja uloženo oko 1,3 milijardi kuna, od ukupno, za 15 godina, predviđenih 4,5 milijarde kuna, na ove sustave se i dalje spaja zanemarivo mali broj poljoprivrednika što cijeli državni program navodnjavanja dovodi u pitanje“.
U analizi navodnjavanja poljoprivrednih površina potrebno je razdvojiti dvije kategorije. Jedno su izgrađeni sustavi u koje država ulaže ogromne novce da ih uspostavi, dok su drugo podaci o stvarno navodnjavanim površinama do kojih je u Hrvatskoj gotovo nemoguće doći. Hrvatski poljoprivrednici očito nisu još dovoljno razvili svijest o tome da je navodnjavanje jedna od ključnih melioracijskih mjera koja je zbog klimatskih promjena nužna kako bi se razina prinosa povećala ili samo održala na postojećoj razini. S druge strane na tako mali interes za spajanje poljoprivrednika, na do sada izgrađene sustave, utječu i izuzetno visoke cijene opreme i priključaka na sustave, kao i usitnjenost površina, ali i nesigurnost po pitanju dugoročnog zakupa državnog poljoprivrednog zemljišta, što je često prepreka da se uđe u ovaj veliki investicijski ciklus, smatraju stručnjaci Smartera.
Za Hrvatsku je poražavajuća i činjenica da su pojedini sustavi za navodnjavanje, koji su izgrađeni državnim novcem već danas potpuno neiskorišteni, devastirani i zapušteni. Najočitiji primjer je sustav Opatovac u Vukovarsko-srijemskoj županiji u koji je uloženo oko 100 milijuna kuna i predviđeno je navodnjavanje preko 700 ha poljoprivrednog zemljišta, no već 10 godina ovaj sustav ne funkcionira i crpna stanica nikada nije puštena u rad odnosno ne navodnjava se niti jedan hektar površina. I drugi sustavi koji su izgrađeni državnim novcima nisu ispunili svoju svrhu jer nemaju dovoljan broj krajnjih korisnika zbog čega je upitno ulaganje u sustave koji propadaju i ne koriste se jer ne postoji interes poljoprivrednika da ih koriste.
Ogromne rezerve vode, a sve slabija poljoprivreda
Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja koja ima značajne rezerve čiste pitke vode. Između 188 zemalja u svijetu po bogatstvu i dostupnosti vodnih izvora po stanovniku na petom je mjestu u Europi te na 42. mjestu u svijetu. Hrvatska je u dobrom položaju po pitanju vodnih resursa jer imamo dovoljno zalihe vode za svoje potrebe za nekoliko sljedećih desetljeća, a oko 90 posto vode koju koristimo za vodoopskrbu je podzemna voda. No, navodnjavanje, kao melioracijska mjera, u Hrvatskoj se malo primjenjivala i još uvijek se premalo primjenjuje bez obzira na bogate prirodne resurse ‒ kvalitetna tla i obilje vode.
Ministarstvo zaštite okoliša i energetike te Hrvatske vode raspolažu s podacima o poljoprivrednim površinama na kojima je omogućeno navodnjavanje kroz realizaciju spomenutog projekta NAPNAV-a, ali na žalost nema podataka koliko poljoprivrednika je na njih spojeno i koliko se površina u stvarnosti navodnjava. Zadnji popis poljoprivrede je bio 2003. godine i prema istom u Hrvatskoj se tada navodnjavalo 9.264 ha odnosno tek 0,86 posto korištenih poljoprivrednih površina (ukupno korištene poljoprivredne površine 2003. bile su 1.077.403 ha). Prije Domovinskog rata Hrvatska je pod sustavom navodnjavanja imala 13.000 ha, a dio ih je uništen u ratnim razaranjima ili je u međuvremenu potpuno zapušten.
Realizacijom NAPNAV-a, nacionalnim sredstvima izgrađeno je 10 novih sustava navodnjavanja koji obuhvaćaju površinu od 9.032 ha, za što je uloženo oko 417 milijuna kuna. U potpunosti su sanirana četiri sustava navodnjavanja: SN Vrana (530 ha) u Zadarskoj županiji, SN Grabovo (677 ha) i SN Borinci (700 ha) u Vukovarsko srijemskoj županiji te SN Valtura (cca 80 ha) u Istarskoj županiji. Djelomična sanacija provela se na pet sustava navodnjavanja u ukupnom obuhvatu oko 2.000 ha (SN Sinjsko polje, SN Imotsko polje, SN Rastok, SN Neretvansko polje, SN Puškaš/Osijek).
Kroz program potpune i djelomične sanacije postojećih sustava navodnjavanja omogućeno je navodnjavanje na ukupno 3 987 ha (9 sustava), za što je uloženo oko 48 milijuna kuna. Zaključno s 2016. godinom, realizacijom NAPNAV-a (izgradnjom novih te djelomičnom i potpunom sanacijom postojećih sustava navodnjavanja) omogućeno navodnjavanje na ukupno 13.019 ha.
Početkom provedbe Programa ruralnog razvoja izgradnja sustav za navodnjavanje prebačena je u ovoj program. Agencija za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju je kroz dva natječaja (2016. i 2019.) prihvatila 17 novih projekata javnog navodnjavanja (ukupnog obuhvata 7.072 ha), te odobrila sredstva za financiranje izgradnje istih u visini od 666,40 milijuna kuna odnosno oko 89,4 milijuna eura. Zaključno s 2019. godinom, završeni su radovi na izgradnji četiri sustava javnog navodnjavanja (Đolta, Sopot, Blata-Cerna i Baštica 2.faza, ukupnog obuhvata 1.515 ha), a tijekom 2020.-2021. godine kako je najavljeno, završit će izgradnja još pet sustava (Novi Gradac-Detkovac, Orubica, Červar-Porat-Bašarinka, Lišansko polje i Glog, ukupnog obuhvata 2.108 ha).
Za ostalih osam projekata, iz dva natječaja APPRRR-a, pripremljena je dokumentacija o nabavi, te nakon što APPRRR izvrši ex-ante kontrolu dokumentacije o nabavi – objavit će se natječaji za nabavu radova i usluga.
U državnim institucijama ističu kako će se dovršetkom svih projekata javnog navodnjavanja, za koja je odobreno financiranje putem Programa ruralnog razvoja, Hrvatska za razdoblje 2014.-2020. omogućiti navodnjavanje na ukupno 7.072 ha, što je, tvrde, povećanje za 54 posto u odnosu na do sad navodnjavane površine, na kojima je navodnjavanje omogućeno izgradnjom/sanacijom sustava za navodnjavanje financiranih isključivo nacionalnim sredstvima. Istovremeno, tvrde kako su u pripremi i studijska i projektna dokumentacija za novih 27 projekata javnog navodnjavanja, ukupne površine 20.894 ha, čije se financiranje izgradnje planira putem Programa ruralnog razvoja za sljedeće programsko razdoblje.
Kao jedan od razloga neostvarivanja plana navodnjavanja u Ministarstvu često ističu ekonomsku krizu koja nas je zadesila 2008. godine i nastavila se nekoliko narednih godina. S obzirom na to da se izgradnja sustava javnog navodnjavanja tada financirala iz državnog proračuna i proračuna jedinica područne/regionalne samouprave, zbog krize je smanjena mogućnost financiranja izgradnje ovih sustava. Pristupanjem Hrvatske Europskoj uniji i ostvarivanjem mogućnosti korištenja sredstava Europskog poljoprivrednog fonda za ruralni razvoj, značajno su se povećala ulaganja u izgradnju sustava javnog navodnjavanja. Do sada su na ovaj način za izgradnju sustava navodnjavanja osigurana, kao što je spomenuto, sredstva u vrijednosti 666,4 milijuna kuna i izgrađena su četiri nova sustava navodnjavanja.
Zašto nema interesa za navodnjavanjem
Unatoč ogromnim investicijama, one ne donose očekivane rezultate u pogledu priključenja na sustave i očekivani rast prinosa u poljoprivrednoj proizvodnji. U Ministarstvu poljoprivrede smatraju da cijena korištenja sustava navodnjavanja nije ključni razlog zbog kojeg se poljoprivrednici ne priključuju na sustave navodnjavanja (kako tvrde izgradnja sustava je za korisnika besplatna, a potrebno je ulaganje samo u opremu), a s obzirom na to da kod izgradnje vlastitih sustava također postoji trošak bušenja bunara, izgradnje akumulacije, ali i nabave opreme za navodnjavanje.
No opravdano se postavlja pitanje zbog čega se ulažu ogromna sredstva u izgradnju sustava, ako se poljoprivrednici na iste ne spajaju i ako oni ostaju neiskorišteni.
Stručnjaci Smartera smatraju da je potrebno napraviti analizu koji su uzroci nekorištenja ovih sustava, te utvrditi stvarne efekte ovih ulaganja na proizvodnju. Naime, uvjereni smo da postoje različiti načini smanjivanja troškova priključenja na sustave, a budući da se izdvajaju značajna sredstava i za potpore poljoprivredi, trebalo bi osmisliti mjere kojima bi se potaknulo poljoprivrednike na promjenu razmišljanja i korištenja navodnjavanja u proizvodnji – posebice u proizvodnji povrća, voća, ali i drugih kultura jer su klimatske promjene i dugotrajne suše sve učestalije.
Hrvatska je od siječnja do travnja imala rekordno malo kiša, a s obzirom na najave da bi i ovo ljeto moglo biti sušno, kao i na ogromne štete koje su suše donijele poljoprivredi u zadnjem desetljeću, trebalo bi započeti i edukaciju o koristi koje navodnjavanje donosi.
Mediteranske zemlje najviše navodnjavaju
Prema statističkim podacima Europske komisije prosječni udio navodnjavanih površina na nivou EU-27 bez Njemačke i Estonije iznosi 6,7 posto dok na razini mediteranskih zemalja prosječni udio navodnjavanih površina iznosi čak 12,5 posto. Postoje i zemlje članice EU poput Češke, Poljske i Slovenije koje imaju i manje površina s mogućnošću navodnjavanja u odnosu na ukupne obradive površine od Hrvatske, no sa sadašnjih oko 2,5 posto Hrvatska je daleko ispod prosjeka EU, a još dalje od zemalja koje imaju sličnu klimu kao i mi.
Prema zadnjim dostupnim podacima Eurostata 2016. godine na razini EU je pod sustavima za navodnjavanje bilo 15,5 milijuna hektara, odnosno devet posto svih površina, dok je na te sustave bilo priključeno 10,2 milijuna ha ili 5,9 posto. U udjelu površina koje se navodnjavaju, primjerice Malta predvodi s 31,4 posto površina, a potom slijede Grčka s 23,6 posto, Cipar s 21 posto, Italija s 20 posto itd. Španjolska koja je poznata po proizvodnji voća i povrća pod sustavom navodnjavanja ima preko 3 milijuna hektara (13,2 posto), dok je u Italiji to 2,6 milijuna hektara.
Izrael uzor u navodnjavanju
Uzor većini zemalja u navodnjavanju je Izrael. Više od 60 posto površina Izraela je definirano kao polusušno ili sušno. Obradive površine Izraela iznose 420.000 ha, od čega je čak 46 posto pod sustavima navodnjavanja. U Izraelu je, zbog specifičnosti zemlje i klime, moguće uzgajati kulture poput: pšenice, kukuruza, ječma, citrusa, avokada, kivija, manga, grožđa, jagoda, rajčica, krastavaca, paprika, tikvica, dinja, banana, datulja, jabuka, kruški, pamuka, cvijeća i nadaleko poznatih naranči. Sve te navedene kulture koje se proizvode u Izraelu navodnjavaju se osim pšenice i ječma, a primjerice pamuk je cijeli pod navodnjavanjem i njegov urod je oko 5,5 tona po hektaru.
Ukupni poljoprivredni output Izraela iznosi 8,6 milijardi dolara, izvoz poljoprivrede iznosi 1,6 milijardi dolara, izvoz svježe i prerađene hrane 2,4 milijarde dolara, a izvoz agro tehnologija čak 9 milijardi dolara. U ovoj je zemlji poljoprivredna proizvodnja u zadnjih par desetljeća povećana 12 puta, a potrošnja vode 3 puta što je rezultat najboljih tehnologija u navodnjavanju i korištenju svih vrsta voda, pročišćavanje voda i desalinizacija.
Proteklih godina izraelska tehnologija u navodnjavanju postala je najdostupnija u cijelom svijetu, a i kod nas je prisutna. Većina hrvatskih ministara poljoprivrede do sada je nakon preuzimanja dužnosti posjećivala Izrael kako bi se upoznala s njihovim primjerom te su se redom svi oduševljeno vraćali iz Izraela i najavljivali veliki iskorak u ulaganju u navodnjavanje kod nas. Na što se vrlo brzo zaboravljalo.
Iako imamo plan i strategiju NAPNAV, ona očito ne daje rezultate, a svaka nova sušna godina nas podsjeti da smo i u toj mjeri poljoprivredne politike podbacili. Krenulo se s pristupom kako je važno napraviti sustave, a što je dalje s njima, kao da one koji ih grade nije više uopće briga, jer se promišlja ozbiljno zašto ih se ne koristi. To je kao da se izgrade autoceste po kojima se nitko ne vozi.
Sve ovo govori nam da je cijelom projektu navodnjavanja potrebno pristupiti na drugačiji način. Ne može se uporno provoditi plan koji evidentno nije dobar i ne težiti preispitivanju temelja na kojima je taj plan postavljen. Jer više nije pitanje da li nam navodnjavanje treba. To zahtijeva suvremena i moderna poljoprivreda, a itekako smo svjesni da nam je i bez navodnjavanja potrebna promjena strukture poljoprivrede. Ali je možda ne najskuplji, ali pristupačni kao i da mogu investirati u navodnjavanje svojih površina. Potrebno je i jasno otvoriti javnu raspravu o tome kolike su cijene kod izgradnje sustava, cijene građevinskih radova i opreme koja se ugrađuje.
Iako je puno otvorenih pitanja, za uspjeh poljoprivredne proizvodnje važno ih je otvoriti te tražiti odgovore te učinkovitija rješenja od sadašnjih rezultata koji u konačnici nisu dobri i ne donose zaokret u poljoprivrednoj proizvodnji.
