Članak u Novom listu o tome da smanjenjem PDV-a na meso, jaja, voće i povrće sa 25% na 13% u prošloj godini nije došlo do očekivanog smanjenja potrošačkih cijena za oko 10%, dobra je tema za nadmudrivanje u ovom političkom trenutku, ali istovremeno pokazuje koliko malo poznajemo tržišne zakonitosti u području proizvodnje i trgovine ovih grupa proizvoda.
Naime, unutar ovih grupa proizvoda godišnja promjena cijena, od uvođenja manjeg PDV-a, kretala se različito što pokazuje da nije bilo primijenjeno jednostavno linearno smanjenje, odnosno povećanje cijena, što znači da je promjenama cijena ipak upravljao i čimbenik – tržište.
Do promjene PDV-a došlo je na grupama primarnih poljoprivrednih proizvoda; mesu, voću, povrću, jajima, odnosno svježoj hrani – čije osnovne cijene u pravilu ovise o stanju globalne ponude i potražnje, odnosno za nas svakako o stanju ponude i potražnje na jedinstvenom EU tržištu, odnosno burzama.
Smanjujući u osnovi cijene sirovina, jer to jednim dijelom ove grupe proizvoda jesu, Vlada je zaboravila činjenicu da osnovnom cijenom svinjetine, junetine i piletine ne upravlja ni proizvođač, ni trgovac, već burze ovih roba, odnosno odnos ponude i potražnje.
Tako je u 2019. godini (iz niza razloga) zabilježen rast osnovnih cijena svinjetine u EU, od čak 9%, a u Hrvatskoj od čak 12%, što znači da bi bez smanjenja PDV-a došlo do rasta cijena svinjetine u trgovinama za više od 13%.
Istovremeno, kod voća se dogodilo upravo suprotno!
Dobra godina, odnosno višak ponude, rezultirao je padom cijena voća.
Također, ako se prate cijene povrća na otvorenim tržnicama (bez PDV-a) jasno se vidi da je došlo do rasta osnovnih cijena.
Pad cijena piletine indirektno je sigurno uzrokovan velikim padom cijena piletine u EU u 2019. godini.
Iz svega navedenog možemo zaključiti da je smanjenje PDV-a, kod nekih roba pomoglo potrošačima da ne dođe do povećanja cijena, do kojeg bi došlo zbog porasta osnovne burzovne cijene, uz stari PDV od 25%.
S druge strane, teško je vjerovati da je u uvjetima izrazito konkurentskog maloprodajnog tržišta u Hrvatskoj, moglo doći do rasta marži u trgovini. O tome svjedoče i marketinške kampanje nekih trgovačkih lanaca, koji su već u prosincu 2018. godine oglasili pad cijena.
Vjerojatnije je da su razliku PDV-a, u onim slučajevima kada pojeftinjenje nije bilo u razini pada PDV-a, a nije došlo do značajne promjene osnovne cijene proizvoda, ipak zadržali proizvođači i da je ona, u tim slučajevima, kada uvozni pritisak nije velik, odnosno tamo gdje smo samodostatni, pomogla proizvođačima da podignu svoju konkurentnost. Ovu činjenicu za hrvatsku proizvodnju hrane ne smatramo negativnom.
Inače, smanjenje PDV-a na hranu imalo bi puni efekt kada bi se ono primijenilo na svu hranu, što znači i na proizvode koji se nalaze na kraju lanca vrijednosti, jer bi se na taj način stvorio prostor za podizanje konkurentnosti u cijelom lancu vrijednosti.
Smanjenje PDV-a na svu hranu učinilo bi hrvatsku proizvodnju konkurentnijom i u krajnjoj liniji omogućilo domaćim proizvođačima da više ulažu u razvoj, poglavito inovacija i brendova.
Da PDV na hranu dugoročno treba smanjiti, pokazuje činjenica da su maloprodajne cijene hrane u Hrvatskoj, ili više ili u razini susjednih europskih zemalja, a čak četvrtina maloprodajne cijene odlazi državi. Ovo sigurno čini hrvatsku proizvodnju hrane nekonkurentnom i to je činjenica koja potiče uvoz te ide na ruku uvoznom lobiju.
Naime, za razliku od Hrvatske, u Sloveniji država dobiva 9,5% od maloprodajne cijene, a u siromašnoj BiH samo 13,5%.
No, za uvođenje ovako značajne i velike porezne reforme, Hrvatska mora promijeniti strukturu svoga gospodarstva, odnosno budžetskog prihoda koji trenutno ovisi o porezu na potrošnju.
Nadalje, Hrvatska mora brže rasti, kako bi rastom standarda svojih građana, omogućila da se njihova potrošnja na hranu smanji sa sadašnjih, blizu 29% mjesečnih primanja, na europskih 13%, te na taj način smanji ovisnost državnog budžeta o potrošnji stanovništva na hranu, kako bi onda snažnije mogla oporezovati ostale kategorije potrošnje, poglavito luksuznih proizvoda.
